DRUŠTVENO PRIHVATLJIVO PONAŠANJE NENORMALNOGA
Piše: Sonja Sabol
Na ljestvici društveno prihvatljivog je neprihvatljiv rang svega onoga što je zapravo nenormalno te se kosi s ljudskim normama ponašanja. Era čovječnosti preobraćena je u sablast i enormnu površnost socijalnih prihvatljivosti, odnosno neprihvatljivosti.
Kada pogledamo ljude u izlasku, oni se ponašaju poput odbjeglih životinja iz azila. Većina njih mora uzeti neki opijat kako bi se nakratko provela, bilo da je riječ o alkoholu ili drogama. Kada bi uradili jednu pravilnu statistiku gdje bi se pokazalo koliko ljudi uzima opijate, te napravili test koji označava osobnost pojedinca došli bi do porazne brojke.
Jeste primijetili kako mladi ljudi vani nisu nasmijani? Također nisu ni na slikama nasmijani, nažalost ništa ih zapravo ne uveseljava i svaka mogućnost radosti na priseban i manji način za njih je nebitna. Čemu da se smiju ako je sitnica u pitanju, čemu darovati prijazan osmijeh, osmijeh iz kulture, osmijeh na dolasku i odlasku? Osmijeh se ne plaća ali ove ljude to ne dotiče, jer oni bi zaista da se osmijeh naplaćuje, jedino tako bi se osmjehnuli drugima.
Vrlo sebično ponašanje zagreblo je površinu i polako pušta svoje korijenje, ego je zavladao svijetom a finoća je istupila iz svoje linije, crte života. Vojska je i dalje prisutna jer ratovi će se zasigurno vratiti u habitus vremena kojem je zavladao jaz siromašnih. To je normalno a opet što je normalno? Tko govori svijetu što je normalno? Oni koji nameću svoja pravila.
To su oni koji su nam ukazali da je bolje živjeti emocionalno nedostupan, pun gnjeva i otresit. Zabavno je kada u svakom gradu imaš curu, beskrupulozno varaš partnera, činiš gnjusne stvari supruzi dok ona plače u kutu. TV nosi loše vijesti no društvene mreže povukle su razor koji nam je pokazatelj ”novog normalnog” onoga što je društveno neprihvatljivo ali u suštini danas veoma prihvatljivo.
Mutatio elenchi poput pogreške u dokazivanju da prigrlimo ono što je ostalo, dobri se povlače a loši ljudi izlaze i ukazuju da je novo doba, novi svjetski poredak pravilan i nimalo štetan. Moral, nema ga. Istina je izbrisana na ploči. Sve ono što je postojalo nestalo je prahom uvenule tišine, kao ptica pobjegla netom prije kiše.
Ljudi su postavili novo pravilo iako se bune ali voljno su ustali i žele ovo što rade. Dostupnost svega ali zadovoljstvo ničega. Imuni na empatiju, ali veoma zbunjeni kada ih obuzme osjećaj.
Protive mu se i ne žele ga. Lakše je vjerovati da nema ničega, lakše je biti protiv svega što je normalno jer normalno je postala nacionalna manjina na papiru.
Svijet je prihvatio činjenicu da su moralne vrijednosti izgubljene, odavno je narod potpisao pakt s vragom, a budućnost, tek ono najgore i najodvratnije dolazi… Ne sumnjam u to, nikako.
Onda kada potpuno izgube svijest što rade, kada ljudi osjete na svojoj koži svaki zadan udarac, onda kada njihova djeca budu otirač uvreda, omalovažavanja, neljudskosti, tada će se probuditi. Jer zašto biti najbolji kada možeš biti najgori a zapravo najbolji. Frajer, moderna bahata kuja, igrači i igračice, svi oni koji podmuklo i perverzno gledaju ovaj svijet misleći da je on u njihovim rukama.
Svijet nije naš, svijet nije ničiji, mi smo ovdje s misijom i zadatkom. Međutim ne razmišljaju svi tako, opširan je pojam SVIJET…