INTERVJU -PERO KOZOMARA, UMJETNOST SKLADANJA

Piše: Sonja Sabol

Veliki Pero Kozomara, skladatelj i producent omiljene nam klape Rišpet, da je ljubav skladba to potvrđuje i sam gospodin Pero. 

Umjetnost stvaranja na papiru, te trenutak kada pjesma odjekne u svom ruhu poput prave izvedbe! Jer što je pjesma negoli život!

U skladateljskom poslu što Vam pada najteže, to je borba između čovjeka i emocija, inspiracije i samog svijeta…? Bez toga ne ide.

U skladateljskom poslu mi ništa ne pada teško jer je skladanje posebna ljubav i užitak. Nekada si možda malo umoran, zasićen, ne da ti se – ali gotovo svaki dan sjednem za klavir i pokušavam nešto skladati. Proces rada kod mene je da pišem skladbu po tekstu – stihovima. Kada dobijem tekst od nekoga od svojih stalnih suradnika, onda ga glancam: izvlačim iz teksta ono najvažnije, najljepše, što smatram da je dobro, a ostatak prepravljamo – tekst mi je jako bitan, mora mi biti odličan.

Kada je tekst gotov i sjeo mi je, onda počinje skladanje – gledam je li vesela ili tužna pjesma, je li – što bi mi rekli – “mol ili dur”. Onda je sve ostalo u mojoj glavi i u bijelim i crnim tipkama. A emocija, to je nešto što mora biti u svakoj pjesmi, bez toga ne ide.

Kako je sve počelo gospodine Pero? Kad ste shvatili da je to dar koji posjedujete koji se razvio u posao?

Još od srednje škole imao sam svoje bendove i svirali smo stalno gitarijade po Splitu i okolici, dijelili prostorije za vježbanje s Gibom i njegovim “Osmim putnikom”, “Dalekom obalom”, “Đavolima”… Uvijek sam skladao. 1988. godine objavljena mi je prva pjesma za Oliverov prateći bend “Dupini” – izveli su je na tada popularnom “Cavtat festu”. Zatim 1995. pišem za Alena Vitasovića “Buru” i osvajamo Grand Prix na kultnim ” Melodijama Jadrana”. Desetak godina nakon započinje moja “klapska faza”, skladam “Ne more mi bit” za klapu Cambi Kaštela, “Još ne mogu pristat volit” za klapu Iskon, “Zora bila” za Tomislava Bralića i Intrade, “Od zipke do križa” za Cambi, nakon čega “Scardona” objavljuje moj album “Pero Kozomara – najljepše klapske pjesme”. To je zapravo kompilacija mojih pjesama koje sam skladao za osam najpopularnijih Hrvatskih klapa i taj se album jako dobro prodao, mislim da ima “zlatnu tiražu”. Skladanje nije posao nego moja prijeka potreba, ljubav i gušt.

Što vam je najomraženije u današnjoj glazbi, glazbenoj sceni općenito? Gdje vaše profesionalno oko ili bolje rečeno sluh kaže da je nečeg previše na krivi način?

Mislim da se u današnjoj svjetskoj glazbenoj sceni promijenio “đir” i da je melodija sve manje važna. Čini mi se da je sve važnije od melodije – moderan ritam, aranžmani su “napucani”, današnji urbani pjevači pjevaju sve više u “falsetu”… Ali nema one lipe, kvalitetne melodije. Pokojni Zdenko Runjić me je učio da se svaki veliki hit mora moći zviždati. Ja danas ne mogu zapamtiti ništa od tih novih svjetskih hitova. Valjda sam i ja starija generacija, koja cijeni dobru svirku, dobre pjevače i dobru melodiju i tekst.

Klapa Rišpet je mogu reći jedna od najtraženijih klapa u Hrvatskoj i zasigurno uživa u časti i ugledu s punim pravom, kako se Vi osjećate zbog toga?

Rišpetu je ovih dana upravo deset godina od osnutka. Kada sam osnovao Rišpet, znao sam da ću uspjeti s njima nešto lijepo napraviti, ali stvarno nisam znao da ćemo biti ovoliko popularni. 

Prije svega smo svi u klapi jedna velika “familija” – Rišpet je fenomenalna grupa ljudi. Imamo svojih preko 80.000 pratitelja na Facebooku, 2013. smo pobijedili na “Splitskom festivalu”, imamo osvojene četiri “Cesarice” za najveći klapski hit godine u Hrvatskoj. Napunili smo četiri puta kultni “Lisinski” u Zagrebu, “Križanke” u Ljubljani i lani “Spaladium arenu” u Splitu, gdje je bilo preko 10.000 ljudi. Osjećam se doista jako ponosno, ali mislim da još nije kraj, imamo mi dosta toga lipoga još za otpjevati. Baš sam završio tri nove pjesme.

Jedan ste od najuspješnijih klapskih autora, jeste li zadovoljni postignutim do sada?

Hvala vam na komplimentu. Naravno da sam zadovoljan postignutim. Pisao sam za “Maslinu” , “Intrade”, “Cambi”-Kaštela, “Iskon”, “Vokaliste Salone”, “Kampanel” , “Sveti Juraj”, “Šufit” i “Rišpet”. 

Moj autorski album koji sam spomenuo se sjajno prodao i kada se okrenem iza sebe, ima tu odličnih pjesama, ima tu puno hitova koje ljudi pjevaju, a to je ono što je najvažnije. Da nešto ostane iza tebe. Pišeš za ljude, a ne za sebe. Ali smatram da trebam raditi i dalje puno. Inspiracija kod mene dođe radom. I kada ti ne ide, moraš sjesti za klavir i pokušavati “isprovocirati” mozak.

Da nije bilo Vas ne bi bilo niti predivne Klape Rišpet, kakav vam je bio početak… trebalo je početi da bi danas zaživjeli ovu slavu i impresivan rad!

Da, nakon što sam napisao “Ne more mi bit”, “Od zipke do križa”, “Zora bila”, “Još ne mogu pristat volit” i objavio svoj autorski album, puno ljudi, prijatelja i novinara me pitalo zašto ne napravim svoju klapu. Ideja mi se svidjela i vrtjela u glavi godinu dana. Težak je proces skupiti nove ljude i povući ih sebi iz nekih drugih klapa, da ostave tamo i prijatelje i nešto što su stvarali i tek tako pređu u nepoznato – u novu klapu Pere Kozomare. Glavno pitanje je bilo kako naći dobrog solistu. 

Sjetio sam se Ive Amulića koji je moj dobar prijatelj većtrideset godina, a i jedno vrijeme je pjevao u klapi “Cambi”. Zvao sam ga, sjeo s mojim momcima i krenulo je. Ovu ekipu ne bih dao za ništa, to je jedna skladna i genijalna družina puna zafrkancije i humora – put na koncert u kombiju je jedna velika ekskurzija. Nikada se još u deset godina nismo posvađali. Prva pjesma bila nam je duet s legendarnim Mišom Kovačem “Sunce mi od tebe dolazi” i tako je sve krenulo. 

Treba zaista imati smisla za ljubav prema skladbi ali isto tako živjeti istu ljubav ,, Ajme, šta te volin, ajme, šta je lipo ti si moje čudo zaljubljen san slipo…” Najljepše riječi ispisane i otpjevane a nikada možda nekima izgovorene…No, ipak pjesma je nešto što ispunjava dušu i domenu čovjekova postojanja, što Vi kažete?

Naravno da u životu treba živjeti ljubav i davati ljubav. Nekima kojima nisu izgovorene ove riječi, nadam se da će biti izgovorene. Na vaše pitanje je li pjesma nešto što ispunjava dušu i domenu čovjekova postojanja, apsolutno dogovaram sa – da. Zamislite život bez pjesme, bez glazbe? Pa to nije moguće.

I zaista pjesma pokreće čovjeka, a čovjek stvara umjetnost. Svakom je dan dar kako bi ovaj planet objedinio srećom, veseljem i ljubavlju. Kada je riječ o skladbi, kažu da je glazba otkriće veće od sve mudrosti i filozofije, samim time prsti koji vjerno ispisuju svaki djelić emocije su čin i djelo umjetnika.

Pero Kozomara je dostojan ugleda, časti i izuzetnog poštovanja. 

Ipak, muzika je nešto s čime se čovjek povezuje od pamtivijeka. ,,Muzika ima moć da oblikuje karakter.” Taj je citat davno izrekao mudar starogrčki filozof Aristotel, tim više njena moć je izuzetno velika i jaka… Pobuđuje sve naše emocije, skrivene i one koje ne pokušavamo kriti.

Hvala Vam gospodine Pero Kozomara na velikom trudu, predanom radu, ispisanim riječima i glazbi.