KOJI JE TVOJ DREAM JOB?
Piše: Augusta Benčić Ivančin
“Završit ćeš kao konobarica!” Bila je omiljena kletva mojih roditelja kad god sam sabotirala vlastiti napredak, ali prema njihovim mjerilima. A ja sam oduvijek obožavala ugostiteljstvo. Jedva sam se dočekala dočepati aparata za kavu iza nekog šanka, mislim da sam imala 14, a šank je bio onaj u Pizzeriji Nini. Nije bila otvorena za goste, samo smo se družili, ali meni je bilo dozvoljeno ući u šank i dodirnuti ručke aparata za espresso. Kad sam napokon smjela i zakonski počet radit za šankom osjećala sam se bolje nego kad sam bila primljena na Pedagoški, a potom i Ekonomski fakultet.
“Prepametna si ti da budeš konobarica.”
“Možeš bolje, više.”
“Šteta je da završiš za šankom.”
To su sve bili komentari ljudi koji su me voljeli i željeli mi dobro, a ja sam najsretnija bila upravo u interakciji s gostima u ugostiteljskim objektima.
Naravno da sam usvojila sve te kletve i komentare i sramila se posla u kojem sam guštala najviše. Pa sam krenula dalje, pronalazila se u nekim drugim poslovima, ali stalno sam se gurala u ugostiteljstvo na ovaj ili onaj način.
Prešla sam četrdesetu, sazrela, razriješila sve čvorove koji su me sputavali, pronašla svoje mjesto, živim po vlastitim pravilima i savjetima i uvijek se rado vraćam – na početak. Tamo gdje sam najsretnija.
Ne trebamo svi biti doktori ni pravnici, jedino što bismo svi trebali biti je – SRETNI.
“Ponekad je dovoljno biti. U redu je ne činiti ništa. Društvo je pod stalnim pritiskom da moraš nešto privređivati, što je gomila gluposti. Ponekad je dovoljno samo postojati.”
Iako živim kao da me Henry Miller osobno savjetuje kako, osjećam grižnju savjesti zbog trenutaka i dana kada samo jesam. Zato gomilam obaveze, interese, hobije, poslove i ljude. Baš kao Henry. Ali energija opada, ljudi umaraju, interesi se sužavaju i fokus se rasplinjuje i vuče u neke, do sada meni nepoznate, sfere. Zdravlje, priroda, životinje. Mijenjam pet napornih i lažljivih ljudi za jednu životinju. I najagresivnija životinja iskrenija je i poštenija od lažnog osmijeha. Mijenjam sve novce ovog svijeta za zdravlje i sreću. Novac ne kupuje ni jedno ni drugo. Jebe mi se za tuđu nesreću ako dotični do danas nije shvatio da sam kroji svoju (ne)sreću.
Budem li uspjela provoditi starost stalno kontrolirajući temperaturu bazena u društvu gomile zanimljivih ljudi pristajem i na zadovoljenje seksualne (ne)moći jogom.
Ono što me brine jest potencijalna istinitost tvrdnje da treba dotaknuti dno da bi dosegnuo vrhunce i da su najbolja djela i najuspješniji umjetnici istesani neobično velikom količinom jada i bijede. Nisam toliko hrabra. Smatram da nisam sposobna dotaknuti dno, ali i da sam tamo već bila, možda i više nego jednom.
Nečije dno drugome je možda vrhunac? Kako bilo, uza sav planetarni uspjeh, kažu, Henry nije ostvario svoj životni cilj, znači li to da je umro nesretan? Ili je previsoko postavio ljestvicu? Možda su njegova očekivanja bila nerealna? Možda je sam sebi bio onaj anksiozni roditelj s početka priče, uplašen dotadašnjim lošim iskustvima?
Opet se pitam: što je mjerilo uspjeha? Volim život, ne želim umrijeti nikada, ali i da sada umrem, umrla bih uistinu sretna i ispunjena.
Da, baš sretna. Moji su uspjesi meni dovoljni.
Nikada nisam imala potrebu nigdje pripadati, svrstati se, biti ista kao netko drugi. Željela sam biti drugačija i neobična.
Ponekad je i preočito koliko ima nezrelosti i djetinjarija u snovima odraslih ljudi, opet, ne podrazumijeva li “životni san” nešto što sanjaš od djetinjstva? Kako dijete može sanjati zrelo? Zato danas, dok ostvarujem svoje snove, dijete u meni gušta kao nekad, skriveno u špajzi s prstima u pekmezu.
(PS / A.B.I.)