Selfie generacija i izgubljeno djetinjstvo

 

U današnje vrijeme život nam je postao nezamisliv bez mobitela, interneta i društvenih mreža. Gotovo da nema obitelji koja u svom domu nema računalo ili barem jedan mobitel, preko kojega se može povezati sa ostatkom svijeta. Također je postalo nezamislivo da netko nema svoj Facebook profil, preko kojega komunicira sa znanim i neznanim ljudima, koje svi zajedno zovemo “facebook prijatelji“. Taj izraz najčešće nema veze sa realnošću, jer prijatelj nam ne može biti onaj kojega najčešće uopće niti ne poznajemo, ali ostavimo njih malo po strani.

Tema ove današnje kolumne nećemo biti mi, već naša djeca, njihovo vrijeme provedeno pred računalom, igricama, kao i vrijeme provedeno na društvenim mrežama. Gdje podvući granicu i koliko uopće možemo djelovati na njih da se malo maknu od računala i virtualnog života i žive djetinjstvo na jedan možda daleko kvalitetniji način, u stvarnom svijetu?

Sjećam se vremena kada nije bilo telefona, televizori su još bili crno bijeli. Upoznavali smo ekipu u školi, na Giardinima, nekadašnjem Disco Clubu Marelica koji je bio prilagođen našem uzrastu. Kao djeca, djetinjstvo smo proveli družeći se sa djecom iz ulice, kvarta, škole… Izmišljali smo raznovrsne igre i aktivnosti i djetinjstvo proveli izvan stana ili kuće na jedan sasvim drugačiji način nego današnja djeca. Tko se još sjeća igara poput žmurica, graničara, nabijanja lopte po svim poljanama, igre penjeva, čajanki po školama, odrastanja i upoznavanja prvih ljubavi uz plesanje sentiša…? Doista se sa radošću mogu prisjetiti toga vremena. Bilo je to ipak jedno drugo vrijeme, a vremena se mijenjaju.

U današnje vrijeme našoj djeci omogućili smo sve one napredne i moderne stvari sa kojima se „uklapaju“ u svoju generaciju. Kartice su se ispeglale, krediti podizali, netko je i posudio lovu da bi djetetu omogućio računalo, mobiteli koje danas svi klinci imaju, mijenjaju se kao čarape, jer tehnika ide naprijed, a Bože dragi, treba biti „in“, „fensi“… Život im je najčešće postao život ispred ekrana. Silni sati provedeni na chat roomovima, skypu, fejsu… On line su i u školi, za vrijeme nastave. Pišu se statusi i uplodaju fotografije sa školskog sata. U kući su najčešće na računalu ili na mobitelu i pomalo gube dodir sa stvarnim životom. Čak i u vrijeme kada mrdnu guzicu i izađu  izvan kuće u neki kafić, park, disco club, od 5 djece koja je u društvu i sjede za istim stolom, barem ih 4 ima mobitel u ruci i jedan drugome pišu poruke preko fejsa umjesto da se zabave, malo druže i ostave mobitele kući barem za vrijeme izlaska. Selfimanija je također uzela maha i ne daj Bože da se svakodnevno ne objavi kakav selfić. Ogledalce, ogledalce… Selfi ispred ogledala je za mlade cure pitanje prestiža. Pokazati novi iPhone ili sličnu skupu igračku na selfiju, novu garderobu , štikle, kilu šminke na sebi i da ne nabrajam. A najčešće se radi o maloljetnim osobama, teenagericama koje ponosno i često pokazuju svoje polugole fizičke „atribute“.

Aloooo…. Pogledaju li uopće neki roditelji šta im djeca rade i objavljuju i imaju li ikakvu kontrolu nad takvim dječjim aktivnostima?  Pa u naše vrijeme, da se cura usudila tako nešto staviti na sebe, dobila bi od roditelja takvu odgojnu šamarčinu i kaznu, da joj ne bi tako nešto palo više na pamet. Da li je to bilo ispravno ili ne, ne znam, ali imalo je imalo dobrog odgojnog učinka. Ova tematika je vrlo opširna i delikatna i dalo bi se tu pisati danima, ali se iskreno nadam, da iz ovoga teksta možda možemo izvući neke pouke svi zajedno, počevši od autora kolumne. Možda je krajnje vrijeme da se svi zapitamo da li smo djeci omogućili ono najbolje, sve ono što si mi sami nismo mogli priuštiti ili smo im nesvjesno ukrali djetinjstvo.

Usput, razmišljam već malo duže vremena kako da ovu kolumnu privedem kraju. Mislim da nema boljeg načina od jednog selfija  ispred ogledala. Ne daj Bože da i ja nisam „fensi“…

( D.B. )

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Pin It on Pinterest