Tko nam je ukrao pisma i čestitke ?

 

Poštar.

Nekada jako cijenjena i rado dočekana osoba u svakoj zgradi, kući, domaćinstvu. Glasnik dobrih i lijepih vijesti. Pisama i čestitki sa lijepim željama. S nestrpljenjem smo čekali njegov svakodnevni dolazak. Bilo je to vrijeme pisanih riječi. Ljepljenja markica i odlazaka do poštanskih sandučića. U ono vrijeme kada sam bio klinac, nije bilo ni telefona. Pošta je bila jedino sredstvo komuniciranja. Sjećam se svojih pisama babi i didi. Nisu bila toliko česta koliko bi oni željeli i sva su manje više počinjala na isti način:

” Draga bako i dragi dida”. Ali nebitno. Po primitku svakoga manje više sličnog pisma, srce im je bilo veliko kao kuća. Čuvali su ta pisma u starinskom kredencu i kada bi ih posjetio preko ljeta, čitali su mi svako od njih. I uživali u svakoj riječi. Pisale su se hrpe čestitki za blagdane, rođendane i razne prigode. Rodbini, prijateljima i znancima. Poštanski sandučić je za sve blagdane bio krcat pozitivom. Čestitkama i pismima. Toplim riječima i nabijen lijepim emocijama. Onim malim i osobnim sitnicama koje uljepšavaju život.

 

Nekako se to vrijeme sa pojavom interneta i društvenih mreža neprimjetno i nepovratno izgubilo.

Nestala je pisana riječ. Nestala su pisma i čestitke. Osobno nisam napisao ništa već dvadesetak godina. File, print. New mail. Copy – paste. Send. Status na društvenim mrežama. I to je to.

Da nema računa i odlazaka u banku, ne bih se više znao pošteno ni potpisati.

Poštanski sandučići danas nam izgledaju kao odlagalište reciklažnog papira. Krcati reklamama raznih trgovačih centara. Puni računa. Opomena. Negative.

Najgori osjećaj je kada nađeš u sandučiću onaj famozni žuti papirić. Jbt. Odmah ti prodje misao kroz glavu: Šta sam sad skrivio? Za šta je kazna? Živci rade sto na sat.

Onda dvosatni odlazak u poštu i čekanje u nepreglednom redu. I onda ili olakšanje kada vidiš šta si primio. Ili psovanje na sav glas.

Mali žuti papirić koji je sigurno jedna od najomraženijih stavki koje možemo pronaći u sandučiću.

 

Nedavno mi se poštar čak udostojio pozvoniti na parlafon i naš razgovor je otprilike ovako tekao:

– Gospodine, morate sići dole potpisati preporučenu pošiljku

– Nema me. Umro sam.

I to je to. Nikad ne znaš kakva se obavijest iza toga krije. Zasigurno nekakva zlokobna,  a i malo sam si gurnuo ispod tepiha potencijalni problem.

 

Ne znam za Vas,  ali osobno ću se potruditi da ovu godinu malko nadoknadim propušteno. Poslati barem poneku čestitku. Napisati nešto vlastitim rukama a ne tipkanjem po tipkovnici.

Moram samo malko prosurfati. I ponovo pronaći kućne adrese i brojeve svih prijatelja i rodbine jer ih ne znam.

Imam samo e mailove…

( D.B )

Pin It on Pinterest