Vjeruj instinktu, jer je uvijek u pravu

 

Tea Tidić je svestrana glazbenica koja za sebe voli reći da je malo hiperaktivna, a glazbom se bavi tako da je izvodi, ali i već 20 godina piše o njoj za Glas Istre gdje uređuje internetski portal, a uređivala je i uređuje razne fanzine, pisala je 10 godina za Modru Lastu…

Trenutno Tea Tidić svira bas gitaru u pulskoj grupi CherryBombz, novigradskom bendu Vervet i tršćanskom Frank Get Bandu. Zadnjih godinu, dvije sa svojim je bendovima intenzivno radila i stvarala, i uskoro će rezultati biti i objavljeni – tako album Verveta izlazi krajem ožujka i na njemu predstavljaju autorske pjesme blues rock izričaja na hrvatskom jeziku, a promocija albuma kreće velikim koncertom s brojnim gostima 29. travnja u kino dvorani u Novigradu.

Prošlog tjedna u Trstu snimila je bas dionice za novi album tršćanskog kantautora Franka Geta – album će se zvati “Gray Wolf” i izlazi krajem ljeta, a do objave albuma i dalje su na turneji gdje koncertno predstavljaju aktualni album “Rough Man”. Do sada su održali brojne koncerte u Italiji, Austriji, Sloveniji… a krenula je i suradnja s Blues Farm Agency, tako da ih ovog ljeta očekuju i koncerti u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.

Tu je i pulski rock cover bend CherryBombz kojeg Tea predvodi. Ove godine slave pet godina od osnivanja i taj jubilej planiraju proslaviti velikom feštom i koncertom u prosincu.

– Zašto si odabrala baš bas kao tvoj instrument?

– Jer sam htjela svirati u rock’n’roll bandu! Svirala sam u glazbenoj školi i orkestru obou, na fakultetu klavir i harmoniku, pa gitaru za svoj gušt… Bas gitaru sam počela svirati kao 25-godišnjakinja, i kad sam krenula svirati, primijetila sam da apsolutno izgubim pojam o vremenu, i sviram satima jer me to opušta i veseli. Glazba je moja omiljena terapija! Puno je instrumenata, tako da svatko si može naći koji mu najviše odgovara.

– U koliko si bendova svirala?

– Uh, brojke su nezahvalna kategorija… Ovako: prvi ikad sastav u kojem sam svirala jest Komorni orkestar pulske Zajednice Talijana, razni manji ansambli klasične glazbe, pa Puhački orkestar Grada Pule… Krajem srednje škole Alex Bijažić me pozvao da sviram obou i svašta pomalo u hard core bendu Leukkemiaa, i to je bio prvi band u kojem sam svirala… Nakon toga, svirala sam u VIS The Thunderbirds, Supernaut, Junkers5, Ostaci zvuka, Rock Queens, Distortion Factory, Groove Ladies… Bilo je tu i vrlo zabavnih projekata za samo jedan koncert poput Brutal Strizivojna i Brijatori… Glavno mi je da se dobro osjećam s ljudima s kojima sviram i da je atmosfera u bendu dobra i pozitivna – tako da sam sa svim svojim bendovskim kolegama dobra prijateljica i nije isključena mogućnost da se neki od bendova koji je trenutno u mirovanju ponovno aktivira.

– Je li ti lakše biti novinarka ili glazbenica, odnosno bi li se potpuno okrenula glazbi i napustila novinarstvo kada bi od glazbe mogla živjeti?

– Teško je razdvojiti jedno od drugog, jer i novinarstvo i glazba su mi strast – nema većeg zadovoljstva nego napraviti kvalitetan intervju i na taj način barem malčice upoznati neku osobu iz druge perspektive – a upravo zahvaljujući novinarstvu upoznala sam brojne osobe kojima se divim i uvelike su me inspirirale. S druge strane, ne mogu zamisliti život bez glazbe, jer kao što netko dođe kući s posla i gleda primjerice televiziju da se opusti, tako ja uzmem bas ili akustičnu gitaru i pjevam, i to mi je najbolja antistres terapija na svijetu.

– Koje ti je bilo najvažnije iskustvo?

– Od svakog se nauči ponešto, a uvijek sam nastojala svirati s puno boljim glazbenicima od sebe, tako da sam ama baš od svih s kojima sam svirala (i sviram) naučila ponešto. Najvažnije od svega mislim da je disciplina kojoj sam se naučila svirajući u orkestrima, a izuzetan utjecaj na mene je imao pokojni bard jazza, veliki glazbenik, skladatelj i pedagog Boško Petrović, s kojim sam imala čast surađivati niz godina i kao novinarka i kao polaznica Ljetne jazz škole Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu. Od Boška Petrovića sam naučila da glazbenik nije samo ono što zna odsvirati, već je kvalitetan glazbenik svestrana osoba koja prvenstveno treba poznavati sebe i svoje mogućnosti da bi potom mogla na nekom dubljem nivou ući u taj čarobni svijet glazbe i predstaviti publici svoju interpretaciju i izvedbu. I svi ljudi koji su u tom glazbenom svijetu – od glazbenika do publike – upravo čine glazbeni svijet tako zanimljivim, zato – ako se pruži prilika, divno je upoznati ih, jer svi ti mali djelići grade nas kao osobe i glazbenike.

– Koliko koncerata godišnje odradiš?

– Nije baš da brojim, ali skoro svaki vikend negdje sviram…

– S obzirom na sve to, jesi li osoba koja voli planirati ili ipak funkcioniraš po principu “prijeći ću taj most kada do njega dođem”?

– Više volim reći organizirati nego planirati – ako je netko dobar u onome što radi, a svakako težim tomu, stvari se dešavaju spontano. Primjerice, moja suradnja s Frankom Getom je počela sasvim slučajno – nikad prije nisam čula za njega niti ga upoznala, a on mi je poslao poruku putem Facebooka da li sam zainteresirana da sviram s njim. Pa rekoh – zašto ne probati? i eto, na kraju ispalo odlično, ekipa iz banda je super, muzika mi se jako sviđa, svi su odlični glazbenici… Mislim da svemu valja dati šansu, i probati nove stvari, jer često ljudi iz straha ili lijenosti ne naprave nešto, prođu godine, a onda se kaju što su propustili neke stvari u životu. Život je jedan, i apsolutno ga valja iskoristiti kvalitetno. Planirati valja, ali uvijek treba imati dobro otvorene oči i uši, jer se usput mogu otvoriti neslućene mogućnosti… Jedino moje pravilo jest – vjeruj instinktu, jer je uvijek u pravu.

– Što si naučila putujući i svirajući po raznim mjestima?

– Obožavam putovati, a sviranje je najbolji način da se puno putuje – jer sumnjam da bi inače baš svaki vikend išla u neki drugi grad… Putovanja, novi gradovi, upoznavanje različitih ljudi i kultura, a na kraju i svirka gdje se dešava razmjena energije između glazbenika i publike – to su najvrjednije stvari koje čine život tako lijepim. I na kraju, kad se vratim kući u Pulu, puno više cijenim svoj grad, jer ga gledam nekim drugim očima, i mislim da su Pula i Puležani jedinstveni na mnogo načina, i to ne bih mijenjala ni za što.

– Dvadeset godina pišeš o muzici. Kako to da se nisi zasitila?

– Kao što rekoh – to je strast, a glazba je neprekidni proces stvaranja gdje se stalno nešto novo zbiva. Sve što se radi iz strasti i ljubavi, nema rok trajanja, to nije posao, čovjek ima potrebu da to radi jer ga to ispunjava i čini sretnim. Osim u Glasu Istre, gdje sam već dva desetljeća, pisala sam i desetak godina o glazbi za Modru Lastu, a trenutno pišem i za Veznik – časopis ljudi iz Rojca koji izlazi nekoliko puta godišnje, te jednom godišnje, isključivo radi vlastitog gušta, s ekipom prijatelja radimo fanzin Master Radiation Sickness.

– Kako je to po danu pisati i uređivati tekstove o glazbi a navečer uzeti bas i zapjevati? Jesi li zbog pisanja o drugima postala kritičnija i prema sebi?

– Navečer uzeti bas gitaru i zapjevati je terapija za opuštanje na kraju dana… Sama sebi sam oduvijek najgori mogući kritičar, i uvijek u svemu nastojim biti bolja, jer uvijek ima prostora za napredak i učenje. Pisanje o drugima mi je svakako bila inspiracija, jer, na kraju krajeva, svi oni koji sviraju prolaze ili su prošli isti proces kakav prolazim i sama svirajući.

– Muzika i pisanje o njoj nije jedina stvar koja te zanima. Čime se još baviš?

– Obožavam fotografirati, zatim dizajnirati plakate, kuhati… Puno stvari me zanima, i još svašta želim naučiti u životu. Možda sam vječno znatiželjno dijete u duši, a možda svoju zaslugu u svemu ima i što sam malčice hiperaktivna.

– Koja ti je najveća ambicija odnosno želja?

– Biti sve bolja u svemu što radim. Nemam neke posebne želje, većina želja mi se već ostvarila, i vrlo volim svoj život.

– Rock zauvijek, ili…?

– Apsolutno! Ali – ne sviram samo rock… uživam svirati i jazz, klasiku, blues, metal… Iako preferiram rock, metal i srodne pravce, glazbu u konačnici dijelim na – dobru i lošu, bez obzira na žanr.

( Izvor:  http://www.glasistre.hr  )