Dušan Kranjc – virtuoz na bubnjevima

 

Imali smo veliko zadovoljstvo odraditi intervju sa Dušanom Kranjcom,našim sugrađaninom i mega popularnim glazbenikom. Što o sebi profesionalno i privatno kaže Dušan, pročitajte u članku.

 – Za početak Dušane, reci nam nešto o sebi

Rođen sam u Puli i sviram bubnjeve vec 23 godine. Prvo sam doznao za glazbu, a nakon toga za sebe, iako za ovo drugo još nisam siguran. Školovao sam se prvo privatno, a kasnije formalno u Pulskoj glazbenoj školi, a roditelji su me slali na svakakve seminare kod vodećih svjetskih bubnjara za vrijeme cijelog školovanja. Studirao sam jazz bubanj u Grazu u Austriji, ali sam napustio studij kako bih se počeo profesionalno baviti turnejama. 8 godina sam na turneji sa 2CELLOS. Obišli smo svijet dovoljno puta da nam se u glavi vrti kad sletimo. Ili od toga,  ili od lamatanja glavom na pozornici.

 – Odakle ljubav prema glazbi odnosno bubnjevima?

Ritam je prvo za što sam se uhvatio kod glazbe. Za to je zaslužna kolekcija rock’n’roll CD-a i kazeta iz moje mladosti koje je moj tata nabavio. Inspirirali su me Cream, Guns n’ Roses, Santana i Rolling Stonesi. Izlupao sam pola stana, čak i stranice knjiga nekih enciklopedija sa slikama bubnjeva, ali budući da nisu proizvodili zadovoljavajući zvuk, ubrzo sam počeo pokazivati frustracije oko toga sto nisam razumio kako se lupaju odredeni ritmovi uz pjesme. Tada je mama odlučila rijesiti problem i sa 6 godina me upisala na prve instrukcije.

 

 

– Često te vidimo i slušamo na raznim lokacijama u Puli gdje sviraš i jazz. Jazz ti je također velika ljubav?

Uživam i u drugačijem pristupu od onog koji koristim na turneji u velikim dvoranama i arenama. Krenuo sam od jazza još kao klinac, jer se radi o samoj akustici i prirodi instrumenta. Kao što Stjepan i Luka održavaju klasične korijene, jazz je bubnjarska klasika. Bez jazza bubanj ne bi bio ono sto je danas kao kompletan instrument ili takozvani set bubnjeva. Zapravo,  razvio se kroz povijest te glazbe. Za mene su legende jazza nešto kao master Yoda u Ratovima Zvijezda. Imaju neku skoro zaboravljenu mudrost i silu koju čuvaju za opću dobrobit svemira, ali nisu najeksponiraniji. Niti ne trebaju biti,  jer sve ima svoje mjesto. Jazz najbolje zvuči u manjim klubovima i akustičnim situacijama. Ne zvuči dobro na stadionu. I to je OK. Uvijek održavam svoje sposobnosti kroz jazz, kad god se vratim kući, i imam priliku, jer tretiram svoj instrument drugačije i razvijam različite stilove. Jazz je na počasnom mjestu za mene jer sam kroz njega razvio intuiciju, reakcije u sviranju s drugim muzičarima, senzibilitet i vještine koje koristim u mnogim drugim glazbenim situacijama. Onaj tko propušta jazz,   zapravo propušta ogromnu povijest bubnja i jedan duh sviranja koji je zanimljiv jer je rijedak u modernoj glazbi, a može se toliko dobiti iz njega.

– Kao bubnjar 2Cellosa proputovao si cijeli svijet. Koji ti je grad ostao u najljepšem sjećanju? 

Oduvjek gravitiram prema Kalifornijskoj obali. Los Angeles zbog koncentracije svega u proteklih šezdesetak godina. Ostavio je najviše kulturnih utjecaja na mene još od rane mladosti. Od surf bandova, hipija, rock n rolla, glam rocka, hip hopa, funka, fusiona, jazza, popa, showbiza, filmova, oceana… Nešto u vezi kalifornijske vibre podsjeća na doma, ali uvećano i preuveličano. Da nema zapadne moderne muzike ne bih bio to sto jesam. I gledam isključivo Hollywoodske filmove! To nije zavidna izjava, ali volim eksplozije na početku filma, brzu radnju, efektivnost i dobru dozu nerealnosti. Takav sam. Kao kontrast najviše mi se sviđa i Tokyo jer je sasvim drugačiji. Nakon puno putovanja svijet mi postaje dosta sličan gdje god idem. Japan definitivno ne spada u kategoriju sličnog. Ni blizu. Isključim se, dugo hodam i obožavam se gubiti po Tokyu. Fanovi su stvarno dragi u Japanu. Dvoumim se izmedu dalekog zapada i dalekog istoka.

 

 

– Odlazak na turneju znači i dugotrajna izbivanja od kuće. Nedostaje li ti Pula i Istra kad si na drugom kraju svijeta?

Da, nedostaje mi dobra hrana, miris mora i normalne socijalne interakcije. Imam osjećaj kao da se drugdje moram bukirati za druženje. Nije toliko prepušteno slučaju. Iako zbog toga neke druge stvari funkcioniraju. Uhodanost poslova npr. Volim efektivnost, ali ne pod cijenu drugih dobrih stvari u životu. Smeta mi što se neke normalne stvari na koje sam navikao pretvaraju u luksuz u gradovima koje sam naveo malo prije. S druge strane, ako dugo ostanem doma pretvorim se u istarski tartuf. Ali to vrijedi. Posao kojim se bavimo je globalan tako da je dobro proširiti polje djelovanja, a doma je najbolje kad želim odmor ili da me se ostavi na miru. Sve ima svoj koristan šarm. Drago mi je da je tako.

– Imali smo zadovoljstvo prisustvovati mega koncertu 2Cellosa prošlo ljeto u pulskoj Areni. Odradio si impozantan solo nastup na bubnjevima. Poznamo te kao mirnog i povučenog dečka,  a na sceni se transformiraš u pozitivnog “luđaka”.  Odakle crpiš toliku silnu energiju?

Često radim na sebi i pokušavam otvoriti svoju osobnost i kad nisam na sceni, ali uglavnom se ne mogu ni približiti sebi na pozornici.

Jasno mi je da to ljudima djeluje kao druga ličnost. Osjećam se u komfort zoni za svojim instrumentom.

Nikada nije nimalo upitno hoće li nastup proći dobro, sve oko nastupa je izazov. Hehe. Želim ostaviti najbolji mogući utisak na publiku i da svi osjete zaraznu energiju. Dajem 100% jer se tada dešavaju odlične stvari.

 

 

– U planu je nova svjetska turneja?

Da, krećemo s nekoliko obližnjih arena, zatim idemo u Kanadu, Rusiju, Australiju, Aziju…

Tek smo se vratili s tri Američke turneje u malim razmacima za odmor i proslavili Novu Godinu na Maldivima.

Uglavnom slavlje, ali izmedu toga guramo torbe po aerodromima.

 

 

– U višegodišnjoj si vezi sa modelom iz Pule, Katjom Kliman. Planiraš li ubrzo krenuti Lukinim stopama? 🙂 

Luka i ja ponekad trčimo zajedno. Čovjek je atletski građen i trči dosta brzo. I ja ugl trčim malo iza njega i pokušavam se uhvatiti… To je u prenesenom značenju ono što se dešava. Svakako mislim da ima malo veće stope jer je visok.

Ali nadam se da ću svojim stopama. Ako bude slično, nitko se neće iznenaditi. Nekako sam sretan da nisi pitao za Stjepana… Pitaj Boga u koju rupu se taj sakrio sada.

– Tvoje razmišljanje o glazbenoj sceni u hrvatskoj? Kvaliteta ili kvantiteta? Nedostaje li kvalitetne glazbe?

Nisam još maksimalno oduševljen. Ne zato što je mala scena, nego zato što ne konkurira. Ne pričam o slavonskim tamburašima ni dalmatinskoj pismi ni istarskoj ljestvici. To je sve naše i OK. Nego nikada nisam bio pretjerano aktivan na domaćoj glazbenoj sceni, jer nisam našao nešto za sebe što me motivira i gura dalje. Možda hoću uskoro. Hvala internetu zbog kojeg smo mi na turneji pa ako nešto treba pozornost, dobit će pozornost. Čak nemam problema s domaćom glazbom kao što ljudi obično očekuju od mene,  jer smo svjetski poznat bend,  pa žele da pljujemo narodne. To je sve normalno, nije ni sva strana glazba dobra. Ono što mi se ne sviđa je stav prosječnog glazbenika koji pati, jer nije u New Yorku i misli da mu je zbog toga otežan put do uspjeha ovdje u Hrvatskoj. Nije mi jasna generalna filozofija i stav. Čak i kad netko vrijedi i rođen je s ogromnim talentom, ne čini uslugu talentu. S druge strane, ne želim vidjeti loše kopije američkog i britanskog Supertalenta, lošiji humor od nekog Late Night Showa i manjak svrhe u glazbi. Ako imamo dobar humor u kafiću, ako dobro pjevamo pod tušem, zašto sve fali kad se upale kamere? U hrvatskoj glazbi bih volio vidjeti neki novi bunt, značaj, bitnoću, karakter, neporecivi identitet, originalnost i prirodnost. Možda čak nešto stvarno zavidno ostatku svijeta. Znam koju svrhu ima 2CELLOS i zašto je privlačan na svakom kontinentu. I drago mi je da ne znam pjevati pa nemam jezičnu barijeru u glazbi i ono čime se bavim je automatski kvalificirano jednako gdje god dođem. Trebalo bi prestati trčati za uzorima, već učiti od njih, crpiti inspiraciju, ali ostati maksimalno svoj. Toga fali. Talenta ne fali. Razloga fali. Konteksta isto. Tko god je iskren, ne pokazuje pretjerane težnje, ako je otkačen, nov ili možda predstavlja neku tradiciju, ali na poseban i bitan način, bit će superzvijezda. Jer stvarno ima prostora za to.

– Kakvi su ti planovi za budućnost? 

Između turneja imam vremena za svoje gušte i mogu se baviti čime hoću neopterećeno. Htio bih upoznati još iznimno motiviranih i talentiranih ljudi koji nisu tipični patnici o kojima smo pričali :). Svejedno mi je jesu li naši ili strani. Volim motivirane i pozitivno zarazne ljude. Trenutno je moj fusion band Shugo’s Foosy, koji se sastoji od čistog talenta, u procesu stvaranja drugog albuma. Ali možda uskoro raspišem i audiciju za svoj bend,  jer publika želi čuti nešto novo od mene. A i ja sam to želim čuti…

 – Želiš li nešto poručiti mladima koji bi se željeli baviti glazbom i dati im poneki savjet?

Da. Sad mnogi govore kako je svijet prepun konkurencije i jako je teško jer ima puno dobrih glazbenika. To je nevjerojatno krivo. Svijet je također pun jednakih kopija jedno te istih stilova. Istina, svi su nekako dobri, više je dobrih nego ikad u povijesti. Dodate veličinu svijeta i dostupnost materijala za učenje i naravno da se izrodi svasta. Ali sve je tako jasno definirano i sve što fali je da se netko sjeti zaobići konkurenciju umjesto da ulazi u driblanje s njima. Sada je savršeno vrijeme da se ne prate ispucani trendovi,  jer smo u fazi najveće limitiranosti trendovima. Čak suprotno od onog što ljudi govore. Tamo gdje su svi najbolji, gdje je najveća konkurencija, najmanje je akcije i možete lako upasti u zamku da vježbate 20 godina i uđete u masu u kojoj svi vježbaju istih 20 godina i rade isto to što i vi radite. Na apsolutno isti način. Ali fenomen je, što više gledate prema vrhu, sve je prosječnije. Te mase ultratalentiranih se bore za svirke za pivo u kafićima, dok najpopularniji bendovi sadrže prosječne muzičare koji ne vježbaju 20 godina. Ozbiljno, najbolji glazbenici koje sam ikad vidio sviraju u kafićima, a najprosječniji sviraju na stadionima. To je sve sto želim reći. Ne treba puno logike da se shvati kako je lako dobiti krivi savjet. Pouka koju sam ja izvukao i koju moj bend upražnjava je ta, da kad smo i mi sami vježbali već 20 tak godina i istrenirali osnove tehnike glazbenog izražavanja, jedini cilj nam je na sve to dodati apsolutni karakter i dosljednost sebi samima. Zarazna energija, čak šokantna iskrenost i ljudski faktor, vrijede više od pimplanja po instrumentima zatvoreni u sobi godinama. Glazba je komunikacija iz duše i takva treba biti baš za inat tim jedno te istim kompjuterima. Neke stvari su za Instagram i Youtube i tamo se možete spojiti sa nevjerojatnim ljudima, ali ljudski faktor, identitet, jak karakter i različitost,  uvijek fali u glazbi.