OSTANI ČOVJEK
Piše: Sonja Sabol
Rođeni, učeni i programirani. Ne nikako jer to je pravilo stranca dok istinsko postojanje je sasvim nešto drugo. Način ljubavi, odnosa prema drugima je najveći pokazatelj koliko si velik čovjek. Duša je svileni nevidljivi omotač grešnosti i dobrote, neprekidne energije koja kola svuda među ovozemaljskim svijetom. Stol prima igrače, taj isti drveni stol prima i alkoholičare, gospodu i sirotinju, gubavce i promiskuitetne ljude, poanta je kakvo je srce takvih ljudi. Ima dobrih i loših, maske nose svi, no kad sjednu za stol svatko od njih traži piće, topli napitak ili vodu, po tome što piju mudar čovjek zaključuje koji ga problemi muče.
U prčvarnici nije kao u luksuznom restoranu ali isto tako može se naići na finog gospodina ili ženu koja je luksuz energije, izgleda i garderobe. Zašto je taj gospodin došao baš tu, zašto ta žena ispija viski s dvije kocke leda upravo u toj istoj prčvarnici gdje zalaze samo obični ljudi koji nisu čak niti srednja klasa već sirotinja. Nešto ih je ponukalo da su baš ovdje, možda su njihove linije srca suviše prostodušne da bi se družili sa ljudima čije su brade visoko prema Bogu. Nije uvijek sve kako se čini, jer istina je surova, ponekad ujeda za srce no nije nikada na strani zla, opet onaj koji želi shvatit će, onaj koji ne želi čuti istinu pogurati će ju pod tepih i takogodinama gurati vlastiti život koji je naprosto lažan. Većina ga tako živi uvjerena da je to pravilno jer im je lakši udisaj zraka, tegoba nema…
Žena i muškarac koji sjede za stolom gdje naprosto odudaraju od tog mjesta su svjesni ljudi, iskreni prema sebi i drugima, zbog čega najčešće bivaju sami, no bolje i to nego vezati sebe lancima uz šrot i ne kvalitetu grijeha, život prođe a duša ti je živjela ili lagala samu sebe.
Drven stol možda nije uvijek pravilan i po mjeri ali na njemu je puno sreće i iskrenosti, dok neki stakleni luksuzni pun kristala i motiva ostane hladan godina, tako je i s ljudskim srcima. Živi radost, živi iskru svojeg srca i znaj ludi čovječe da nema grijeha u iskrenom življenju života, no grešan je onaj koji zatomi svoje osjećaje. Čovjek je mudar u svojoj kreposti i milosti, velik čovjek promatra, pušta te iako vidi da nisi u pravu jer budala nikada ne nauči dok ne padne s litice svoje goropadnosti.
Čovjek makar boli, čovjek i kada si napadnut, čovjek prije svega! Budi duša jer to se je jedino pamti, sve ostalo je samo tvoja razonoda u svijetu koji te primio na trenutak vječnosti. Violinski ključ otvara pjesmu no čovjek ima magiju da otključa tuđa srca, ma kakva god ona bila. Prčvarnica je bila i ostala mjesto koje svojim smeđim tonovima, mirisom i energijom odaje znak kako tamo sjede ljudi koji su ostavili beznađe svoje budućnosti kako bi zaboravili prošlost. No postoje ljudi koji nikada ne zalaze u nju, nose odjela i dok uđu na prag svojih domova znaju da ponovno ulaze u zatvor svojih misli, krivih izbora, grešnih djela i velike tuge pomiješane sa sjetnošću.
Krivi korak, povreda tuđeg srca dovede čovjeka do vlastita pakla. Ljudi se izmiješaju, nastade buka koja zatomi tišinu, opušci ostanu u pepeljari godinama čekajući pravu ljubav koja će baciti pepeo u smeće, boca otvorenog viskija ostane u čaši zaudarajući na tugu, prokletstvo i samoću, okviri ogledala ostanu sjajni dok staklo bude zamagljeno, gdje je nestao čovjek? Pitanje koje si ponavlja izgubljena duša koja luta svijetom dok žena i muškarac u prčvarnici donose drugima radost, nadu, te svojim ulaskom u mjesto zaboravljenih pokazuju kako je najbitnije ostat čovjek, jer i njih boli, no oni vjeruju u smijeh nakon tuge i upravo zato ne dozvoljavaju ostalima da propadnu u svojoj boli.
,, Neka stopala čovjeka ostave trag, biti čovjek je najveći trag vlastita postojanja u ovom čudesnom svijetu gdje se pomiješa realnost i iluzija.”