ULAZAK U SOBU OTPISANIH
Piše: Sonja Sabol
Ljubav se dopušta da ti priđe, prava ljubav nije odabir i selekcija. Nemojte si dozvoliti da radi vaših kompleksa pati vaša duša, želje i život jer odabir partnera je vaša želja i vaš život. Ležat ćete jedan kraj drugoga, jesti ćete zajedno, spavati i buditi se jedan kraj drugoga no ako nema jednake privlačnosti, zaljubljenosti, to će naposlijetku rezultirati mrtvim brakom i toksičnim odnosom gdje jedan supružnik jedva čeka pobjeći iz kuće… Maštat ćete o drugoj osobi želeći ju vidjeti jer vas više privlači bez obzira na dobrotu osobe pored sebe. Uništen život je rasuto staklo po podu gdje svatko krvari, oboje supružnika su nesretni. Život treba živjeti jer tren umiranja je samo jedan, kada crta na respiratoru postane potpuno ravna.
Ljudi čine greške no najgore je kada njihov odabir nije ono što u suštini žele. Nezadovoljni i nesretni tada čine još veće greške, prevare na sve strane, poriv prema alkoholu i seksu je tada najžustriji jer sve ono čega nema doma ima vani, dok sve ono što su zapravo i uistinu htjeli ostaje samo rasuti fragment u sjećanju. Istina jest da živimo u vremenu kada je instant rješenje postalo vrlo bitno, vremenu kada su istinske vrednote zamijenjene bujicom nevažećih stvari koje propagiraju sebičnost i egoizam.
No, povrh toga imamo generalni problem nedostatka privrženosti, same emocije kao takve. Jasno je kako ljude ne zadovoljava apsolutno ništa osim digresije kada učine korak koji je presedan ljudskosti. Koliko je muškarca i žena napravilo krivi korak samo zato jer su željeli ljubav no nisu bili strpljivi, odustali su od zamisli i kreacije i na kraju napravili ogromnu štetu.
Najgore je kada osoba pred sobom izgubi sve o čemu je maštala, ideal i kreaciju vlastite duše, hrleći, misleći bit će još svega, ali ljudi nisu objekt s industrijske trake, ne dolaze u masi i ne kada mi želimo. Koliko je naposlijetku nesretnih ljudi na ovom svijetu? Svakim danom sve više, zbog toga je važno ostat čovjek pa ako ništa drugo barem prema samom sebi, jer grijeh te na kraju odvede u sobu otpisanih. Tamo nema svjetla, nema ničega, život prođe u sekundi. Ljubav nije rješenje za sve probleme no ona ujedini ljude, pomiri prethodne raskide, čini čuda. Samoća nije nešto što si čovjek priželjkuje no krivi izbor partnera da bi dokazali sebi da možemo ući u brak, vezu, nije pokus koji se izvodi. Ljudi nisu više toliko gladni kruha, oni umiru od gladi za ljubavlju jer ju više ne pronalaze.
Izbor partnera je naš izbor, refleksija nas samih, no krivi odabir za ulazak u brak ne samo je da je naš krivi izbor već i naša krivica. Pustite ideologije, zakone, ono što drugi govore, u brak se ulazi srcem i dušom jer dijete je na kraju kruna ljubavi ili nesretnog pokušaja. Najlakše je pustit nekoga u vezi i raskinuti, imati prolazne afere, no izići iz braka gdje vas vaše vlastito dijete gleda punih suza, je na kraju odraz vaše krivnje u njegovim očima. Ako ne volite majku/oca svojeg djeteta, ne privlači vas, ne zanima vas, to je problem jer ste birali partnera zbog svih drugih stvari osim onih bitnih. Tokom braka su ljubav i seks najbitniji, no gdje nema toga, nema ničega. Još samo jedan u nizu nesretni brak, dijete kao dokaz da ste ”uspjeli u životu” ali nesretno dijete nije uspjeh. Birajte partnere onako kako vam kaže srce, krv tada ledi i gori istovremeno, sve ostalo je podgrijana hrana na tanjuru koja se donosi u sobu otpisanih.
,,Radije da mi stave okove i lance kao divljoj životinji negoli da uđem u brak bez ljubavi. Radije da pijem viski sama nego vino u dvoje dok smo nesretni oboje. Nesretna mogu biti i sama. Brak nije dug koji treba podmiriti da budemo mirni.”