NEMA NASLOVA,ČITAJ…
Piše: Sonja Sabol
Vidno potreseni ljudi diljem Hrvatske, nemir kola tijelom, lica koja su prestravljena. Čekanje i strepnja. Ne može realnije od ovoga. Vijesti, novine, portali, svi smo na nogama i čekamo, gledamo što se događa.
Tri dana prije potresa, sve je još bilo dobro, naravno osim ove globalne zajebancije koja svima ne dozvoljava da normalno žive. Budim se u snu, tri dana zaredom, osjećam nešto, svi znakovi da odem iz Zagreba u Pulu su loši… prijateljica dobila upalu grla i nismo mogle krenuti na put, mamu uhvatio išijas, koferi spremni ali ne odlazim nigdje, ostajem u Zagrebu, Nova mi nije važna imam druge snove i želje zbog kojih se veselim. Tri dana budim se u isto egzaktno vrijeme, pola tri ujutro, osjećam neki nemir ali ne mogu opisati. Druga prijateljica mi je otišla u Osijek, svaka od nas je u svojem domu sa svojom obitelji. Govorim jednoj i drugoj dok im pišem poruku kako nam je očito suđeno da smo svaka doma, tako je Bog htio a svemir očito ima neku poruku i nije bez razloga.
Jutro je 29.12 budi me potres, iako doduše lagan za onaj koji se tek spremao. Par sati kasnije odlazim iz stana platiti račune, obaviti još neke stvari. Izlazim iz Fine koja je nedaleko od moje zgrade, stanem da si popravim šal… Odjednom tlo se počinje tresti, stojim ali sve se nekontrolirano trese, za kraj udarac potresa čuju se zgrade, skele koje su pale o krovišta. Uzimam mobitel, zovem mamu i ne mogu uspostaviti poziv, zovem nervozno još 5 puta i ništa, jurim doma… na cestama su ljudi, jedna žena plače od straha, dolazim ispred zgrade svi moji susjedi su vani, trčim u stan i vidim mamu i baku dobro su. U stanovima se jako treslo, kada kažu bolje je biti vani za vrijeme potresa, imaju pravo.
Izlazimo van, čekamo, gledamo što nam je činiti jer ulazak u domove je sada gori nego bilo koji zatvor, šaljem poruke Dudi prijateljici s kojom sam trebala na put, jeli sve uredu pošto je ona u Zagrebu i ne odgovara mi, mreža je u kolapsu, šaljem i Miji istovremeno koja je u Osijeku no od nje začudo dobih prije povratnu poruku kako su dobro ali u strahu. Tek nakon dva sata javlja mi se Duda kaže ” Dobro smo”.
Povratak na ulice sablazni svačije srce, vidiš kako mala djeca stoje s roditeljima, neka beba plače u kolicima, zabrinuta lica, mnoštvo se skuplja vani, nije rat nema bombi ali razara sve. Stariji ljudi prepričavaju trenutak gdje su bili za vrijeme potresa i kako se sve odvilo. Kasnije… sve vijesti na TV-u, popraćene horor scenama, gledam i krenu mi suze. Prva žrtva potresa u Petrinji bila je djevojčica baš kao i za vrijeme potresa u Zagrebu prije nekoliko mjeseci. Dualizam? Što god je dogodilo se dva puta, iste scene, gore negoli prvi puta.
Jedan grad je oštećen drugi je uništen, dvije djevojčice više ne postoje, ljudi spavaju s dekama vani. U vijestima između prijelomnih vidim ukinute propusnice, sada kada je sve ovako? Što da se mogu oprati ruke nad tuđim nesrećama pod maskom senzibilne manipulacije, sada smo puštene ovce koje idu pomagati ? Jer tko će prije pomoći, ruke naroda ili one sa vlasti koje čekaju fondove i pomoć EU zemalja. Stihija boli, patnje, muke, sudar titana pred ove ionako tihe blagdane. Koliko još nesreća treba da ljudi progledaju kako je sekunda trenutak postojanja, koliko još suza, koliko još žrtva uzete nemilim sudbinama. Koliko još sela mora nestati da bi uvidjeli kako nema gore kazne za nas ljude od one majke prirode.
Nitko nije besmrtan, nitko ne može ostati imun na ovo, ovo je živi užas, jebeš sve, sada se ustaje i ne staje pomažući. Nitko nije spavao sinoć, svi smo nemirni, trudimo se ostati pribrani no svaki od nas je u strahu za vlastiti dom, život voljenih, slike su stvarne no osjećaj on je užasan, trenutak do katastrofe, gubitka svega. Tlo je i jutros podrhtavalo te se osjetio blaži potres, torba je spremna, dokumenti i novci sve ono nužno, ustaješ kao da si u vojsci i boriš se za svoj život i dom.
Drago mi je vidjeti sve ljude koji pomažu u ovom trenu, mirnija sam jer su moji dobro, drago mi je da sam poslušala svoju intuiciju i nisam otišla na put nego ostala u Zagrebu sa svojom obitelji. ,,Kada je potres stao i nisam te mogla dobiti na mobitel samo mislila Bože neka je barem vani ne u zgradi.” Riječi su moje majke koja me dočekala doma nakon samog potresa. Tako je i bilo, bila sam vani, Svemire hvala ti, ipak imam jednog anđela na nebu a drugog na zemlji.
Hvala divnoj Puli koja se digla na noge, navijačkoj skupini Demoni koji su odmah krenuli sinoć za Petrinju. Bravo dečki, bravo svi! Bravo ljudi, sada se pokazuje VELIČINA I LJUDSKOST, sada je trenutak da budemo JEDNO.