KAJANJE JE JEDINA EMOCIJA KOJA NIKADA NE PRESTAJE U POTPUNOSTI
Piše: Sonja Sabol
U kreposti se vjera, nada i ljubav množe s razboritosti, jakosti , usmjerenosti i pravednosti. U zdravim, čvrstim i istinskim odnosima se emocije također množe. Jedna osoba mi je rekla kako se suncokreti kada nema sunca okrenu jedan prema drugome da bi sačuvali energiju. To je njihov zagrljaj.
Prije negoli nas svećenik odriješi grijeha mi govorimo ”KAJEM SE OD SVEGA SRCA ŠTO SAM UVRIJEDIO BOGA, NAJVEĆE I NAJMILIJE DOBRO. MRZIM SVOJE GRIJEHE I ČVRSTO OBEĆAJEM DA ĆU SE POPRAVITI I DA NEĆU VIŠE GRIJEŠITI.” No ne idemo svi u crkvu, prva ne idem ja. ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.” Vjerujem u stvoritelja neba i zemlje ali ne idem u crkvu. Vjerujem u svemoguću prirodu, u emociju i energiju. Meni Bog nije u ustanovi, za mene Bog nije stol ni svećenik.
Kada psujem to radim svjesno, kada griješim i učinim greške, svjesna sam ih. Dali se kajem, naravno, ako sam povrijedila nekoga… Zapravo to me izjeda. No jedino čega se ne kajem jest življenja i učenja. Sve je manje grešaka, zapravo skoro da ih nema jer učim svakoga dana što znači živjeti u kreposti.
U nama je urođeno i prirodno da osjećamo, date su nam emocije, razvijeni smo da bi osjećali. Kajanje je put do smrti. Opreka empirizmu je nativizam koji nas uči o urođenosti prostornog i vremenskog zora. Vrijeme prolazi i kada prođe čovjek se pita jeli dovoljno volio, živio i borio se. To su ona pod pitanja koje kajanje drži u ruci. Zato biće trebati dati posljednji atom svoje snage za one koje voli.
To treba biti uzajamno baš kao što to čine suncokreti za vrijeme tamnih oblaka prije kiše.
Živi emociju, možda ti se u većini puta neće vratiti jednako ali barem si pomiren sam sa sobom da si dao sve od sebe. U tome je krepost življenja veličanstvenog života. Ne kajem se za svoje odabire, ne kajem se za dane emocije prema ljudima koji me nisu zaslužili samo se kajem da nisam imala više vremena sa svojim ocem. Onima kojima je bolest oduzela najmilije znaju o čemu pričam. Bolesni ljudi nemaju vremena.
Oni koji su me izgubili svjesno ili nesvjesno, ne zamjeram im.Ljudi prođu i odu ali moja ljubav, volja i snaga su energija koja me pokreće. Naginjem teozofiji koja je sama po sebi mistična, napušta granice razuma i ulazi u maštu jer tamo susreće najdublje emocije i susret s Bogom.
Kajanje je susret s uznemirujućom emocijom, čovjeka savlada krivnja i usmjerena ogorčenost te na kraju pati. Zbog toga je važno proživjeti emocije, dati cijeloga sebe u odnos bilo da se radi o ljubavnom, prijateljskom ili roditeljskom. Kad daš sve od sebe onda nema razloga za kajanje. Možda je drugima bitno što su sve uradili za nekoga ali meni nije. Dajem sve od sebe jer volim život.
Znam da me sutra možda neće biti. Zbog toga uživljeno i s punom krepošću nad životom uranjam u vrtlog života. Bez očajavanja, bez očekivanja. To prepuštam drugima, onima koji nisu dali cijeloga sebe kada je trebalo. Nije na meni da učim druge, nego da drugi uče sami. Kao što sam ja učila gledajući druge kako koračaju kroz život.
Kajem se zbog vremena jer vremena je malo, kajem se zbog svijeta koji potiho pada u sjenu svojih mračnih misli i bludnih radnji, zlih ljudi, kajem se što ne mogu učiniti sve ali ja nisam Mesija nego samo čovjek. Zato činim ono što čovjek treba, volim, štitim obitelj, vjerujem u druge. Za susret s Bogom potrebno je živjeti te kroz greške učiti. Tada kajanje nestaje.
Za odrješenje grijeha ne treba ići u crkvu jer zidovi ne spašavaju misli, već se okrenuti sebi, svojem srcu, svojoj dubini.Svećenik priča ali filozofija života je drugačija, učiš onda kada ti zlo čine i kada činiš zlo. Čuvaj one koje voliš kao što suncokreti grle jedno drugo.
,,Živi život onako kako želiš da budeš upamćen. Živi na način da tvoje radosne emocije pokreću sve sile, živi tako da se ne osvrćeš i ne kaješ za ništa. Živi i prepusti se. Jer ako nisi volio, živio i borio se, vjeruj mi kajati ćeš se.”