GREŠNI U UČENJU- SAVRŠENI U NAUČAVANJU
Piše: Sonja Sabol
Greška čovjeka nije mit, mitologija, bajka niti basna već surova stvarnost trenutka. Čovjek svoju grešku može opipati kroz bol, osjetiti kroz rastrojstvo misli, tjeskobu, uznemirenost i tugu. Iza nas su ostali fosili, nakon nas ostanu kosti, iza naših grešaka ostaju zauvijek promijenjeni putevi. Nema nazad, samo naprijed.
U većini slučajeva greška je kušnja, izazov i shema prikaza onoga što smo učinili kada smo imali izbora. Nenamjerno i svjesno učiniti grešku su dvije različite stvari. Svjesne greške se naplaćuju i nadoplaćuju.
Nije bankomat, ne primaju se kartice i ne izlaze novčanice.
Proizlazi iskustvo, škola i naučavanje.
Greške polaze od nas. Neke greške krenu iz lijenosti, druge iz dosade a treće iz razonode i znatiželje. Tko god kaže ”neću nikada”, je zapravo nedovoljno zreo kako bi shvatio što uopće govori. Jer svi mi učimo, živimo, probamo, vidimo, uradimo. Nema ”neću nikada i ne bih nikada” jer život je stihijski val, kaos i imperativ pojedinca.
U grijehu otkrivamo sve naše najdublje i skrivene porive, u grijehu učimo što je bit naše duše, u njemu spoznajemo naš primarni zadatak.
Svatko od nas ima neki zadatak koji mu je dan od Boga. To može biti podupiranje, usmjeravanje, ohrabrivanje, učenje drugih ljudi.
Ipak, mi imamo svijest, u nama su emocije, nismo samo tijelo. Imamo raspoloženja i reakcije.Također imamo različite vidike, poglede na svijet i percepcije. Sve u svemu nismo loši, zar ne? Samo svi smo različiti, ne kaže se uzalud 100 ljudi-100 čudi.
Netko je hipokrit i ne možeš mu ništa da ga je***! Neki su seronje i ostat će, dok ostali pokušavaju izvući pouku jer im savjest ne da mira.
Greške su uredu ako iz njih zaista naučimo, i više ne dozvolimo sebi da učinimo isto, te tako povrijedimo sebe i ostale oko sebe. Da nije bilo grešaka, nikada ne bih mogla naučiti, progovarati, debatirati i voditi konverzacije o nečemu. Moje biće nije najbolje i nije savršeno, činila sam greške.
Upravo zbog samosvijesti i saznanja o sebi, te iste greške dovele su me ovdje gdje sam sada. Zbog toga mogu otvoreno pričati o dubljim temama, problemima itd… Ne postoji učenik bez greške.
Nekada nam vlastita greška u potpunosti promjeni izbor i put života. Tako nam na vrlo oštar i rigorozan način pokaže što smo učinili kada smo pogriješili.
Kada sagledamo to je kao tzv. rekurencija (lat. recurrentia- trčanje natrag) kada se krajnji član poklapa s početnim i čija evolucija završava time da iznova započne. Svaki put kada svjesno griješimo vraćamo se na početak.
Mi jesmo grešna bića, ali težimo savršenstvu. Svaki poraz je novi početak vraćanja na stazu. Grijeh nije osuđenička klupa, grijeh je stvaran i on nam određuje kaznu naše pogreške a kako se nosimo s time je naše naučavanje. Onda kada priznamo sami sebi da smo pogriješili, tek tada, postajemo savršeni u naučavanju.
Kada naučimo da je bitna spoznaja samoga sebe, onda kreće početak duhovne razine svijesti. Tada sve naše sitne i slučajne greške postanu samo nešto u prolazu, jer Bog itekako zna tko smo mi.
Isprika ne vrijedi ako iz greške nismo ništa naučili, to je kao krivo otkucan račun. Iskrena isprika je važna, jer tek tada oprost postaje savršeno naučavanje.