Izložba Luke Pešuna u Galeriji Makina
U petak 17. rujna, u 20 sati, u Galeriji Makina, održava se svečano otvorenje izložbe „Domestic“ nagrađivanog fotografa Luke Pešuna. Izložbu je organizirala pulska udruga Proces.
Luka Pešun
Rođen 1990. godine. Nakon studija modnog dizajna na TTF-u upisuje smjer Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, 2015. godine, završava 2019. Dobitnik Rektorove nagrade za veliki znanstveni i umjetnički grupni rad, 2016. Sudjelovao na grupnoj izložbi studenata Akademije dramske umjetnosti, Nova Imena 2016. i 2017. godine, 2016. izlagao seriju naziva Dlaka na izložbi ISPIT u Galeriji SC. Diplomski rad naziva „Radite to u svoja četiri zida“ izlaže 2019. u ADU Galeriji f8 te u sklopu festivala Poreč Dox. Fotografija iz diplomske serije izložena je na billboardu 2020. godine u sklopu programa Ploha/Površina 6. Za Kolektiv queerANarchive održao radionicu fotografije 2020. godine u Splitu.
U svom umjetničkom radu koristi medij fotografije kako bi istražio teme poput identiteta, obitelji i pripadanja, a u suštini se bavi kontekstom i načina na koji promjena istog mijenja čitanje.
Luka Pešun – Domestic
Ideja doma kao mjesta sigurnosti i zaštite unutar kojeg je nuklearna obitelj temeljna organizacijska jedinica i osnovna odrednica (još) je duboko ukorijenjena u kolektivnu svijest, a na razini pojedinca nameće se poput kakvog samoispunjavajućeg proročanstva. Svaki se pomak od ovoga obrasca u toj tradicionalnoj (patrijarhalnoj) strukturi osjeća, ako ne i nasilno artikulira, kao anomalija. Suočen s takvim nerazumijevanjem i izostankom podrške članova uže obitelji, autor je u ranoj adolescenciji formirao neku vrstu alter-ega, adaptirajući vlastiti identitet i primjenjujući autocenzuru. U odrasloj se dobi vraća unatrag, u fotografsko istraživanje prešućenog i pokušaj razrješenja trauma, iz kojega proizlazi ciklus Domestic.
Njegov objektiv figurira kao skener i autonomni saveznik u ispitivanju doma kao fizičkog – životnog prostora, ali i emocionalnog prostora zamršenih obiteljskih odnosa. Kontinuirano bilježeći prostor obiteljske kuće, u tome intuitivnom procesu dekonstruira narativ o „toplome domu” u kojemu tražimo sigurnost, polazeći od iskustva doma kao mjesta kontrole, nelagode pa i straha. Izložene su fotografije izabrane iz opsežnog korpusa nastalog u vremenskom razdoblju od šest godina i predstavljaju završno poglavlje toga procesa – neku vrstu katarze koju je donijela skrb o djedu i baki onemoćalima uslijed starosti i bolesti.
Izraženo je obilježje ciklusa neumoljiva iskrenost, sirovost koja nas neuvijeno suočava s prizorom. Tako su ovdje izloženi kadrovi kreveta i spavaće sobe kao središta zbivanja i svojevrsnog kabineta čuda u kojemu su amalgamirani cijeli životi; „zaštićeni” tanjur s hranom i zubna proteza kao simboli međusobnog uvažavanja i brige; te dirljiva geografija tijela i portreti u kojima su sadržane izvjesnost i fragilnost, ali i nepokolebljivost i dostojanstvo. Ti prizori nisu u funkciji suočavanja promatrača s ostarjelim, slabo funkcionalnim tijelom kao takvim, nego upravo u osvjetljavanju spremnosti protagonista da ga podijele s objektivom i onime koji se iza toga objektiva nalazi. Stoga Pešunovo fotografsko viđenje svjedoči o dubokoj povezanosti i otvorenosti jednih prema drugima, usprkos tomu što se na obje strane nalazi nešto što su drugi iz njihova okruženja ili društva u cjelini označili kao neprikladno ili nepoželjno.
U suštini je fotografije kao medija – bez obzira na to kako artikuliramo agendu fotografa – traganje za onime po nečemu iznimnim te težnja ka zamrzavanju tih prizora, transformaciji neminovne prolaznosti u artefakt, „tanki isječak prostora i vremena”. Ta nam bazična logika objašnjava zašto je autora njegovo traganje odvelo prema protagonistima fotografija, koji su oformili neku vrstu utočišta unutar biološke obitelji: oni su prihvatili njegov queer identitet i za njega otvorili siguran prostor. Utoliko se dekonstruira obrazac etike brige kao relativno jednostrana procesa između onoga_e koji brine i onoga_e o komu se brine.
No, odnos obostrana povjerenja produbljuje se, ipak, sustavnom skrbi fotografa za djeda i baku. Ona podrazumijeva, između ostaloga, poslove hranjenja, kupanja i odijevanja, ali i psihološke podrške koje jedna osoba u kućanstvu radi za drugu ili druge. Pritom orodnjena dimenzija neplaćenog kućanskog rada zahvaća umjetnika koji se identificira kao član queer zajednice, a briga oko vlastitih članova obitelji koji nisu u mogućnosti brinuti se za sebe svrstava se u domenu socijalne reprodukcije. Riječ je o (kućanskom) radu koji je osuđen na „privatnu sferu”, baš kao i identiteti koji se ne uklapaju u heteronormativne obrasce.
Vremensko trajanje projekta, dosljednost u produkciji fotografija i njihova značenjska slojevitost upućuju na procesualnost kao jednu od temeljnih odrednica ciklusa. Naime, transformacije u autorovu osobnom razvoju, njegova umjetnička emancipacija i dinamika zajednice kojoj pripada reflektiraju se i utiskuju u te fotografije, stoga ih trebamo promatrati ne samo kao intiman dnevnički zapis, nego i dokumentaciju društvene i kulturne klime recentnih godina.