MI SMO IZGUBLJENO DRUŠTVO

Piše: Sonja Sabol

Dokle god stopa kriminala, korupcije i prevara bude veća negoli pravedni stup zakona mi smo ropstvu. Totalno izgubljeni, djeca, mladež, srednja i starija dob. Društvo nije slobodno, sloboda je samo san za društvo koje živi danas.

Važna nam je snaga uma jer zbog njega raspolažemo najvećim oružjem a to je naše znanje. Međutim, ako nemamo znanja onda nam je snaga nepotrebna. Vidim muškarce u teretani koji dižu utege ali glupi su ko k***, vidim i žene koje idu pod nož ali su totalne idiotkinje. Vidim vanjsku ljepotu ali ne i unutarnju.

Stvorila se ogromna ružna energija u ljudima, stanje je postalo permanentno i jedino što sakriva taj jaz je vanjski izgled korporativnih voštanih figura i napumpanih tiranina. Čemu to ljudi moji? Čemu to klesanje ako duša nije ta koja prva treba vinuti svoju ljepotu prema van.

Utopija, čuđenje od sumraka do zore jer ovo više nije svijet koji poznaje ljudskost. Znam da naglašavam ljudskost iznova, poput robota, ali ne mogu prihvatiti ovo danas. Ne mogu i neću. Buntovni lik od početka naslova do kraja knjige. U nadi; prodanoj kurvi, da ovo društvo postane dio zajednice koje je vrijedno svakog ljudskog postojanja.

Brine me činjenica da nas je malo, suviše malo da bi opstali. Ubija me slika koja mi je pred očima a to je da ljudi koje poznajem nisu više ljudi već zvijeri, nešto uvrnuto, sebično i egocentrično. Ne prepoznajem ih. Nikada nisam mislila da će mi se dogoditi da preispitujem odnose ljudi koje poznajem. Sada sam uvjerena da je sve otišlo predaleko. 

Kako i ne bi kada imamo sve, doslovno sve ali ništa nas ne zadovoljava. Nekad i sebe uhvatim u anksioznom trenutku, kada prebirem za nečim jedinstvenim, kad želim više od života ili nisam zadovoljna… Onda opet, iznova, shvatim da je sve kako treba biti i da moram ostati ovo što jesam -čovjek. 

Poleti ptica a čovjek poželi njena krila i tako u letu padne, no ptica će se prije dignuti nego čovjek. U sebi ima ranjivost, motiv za preživljavanje a mi smo to gurnuli pod perzijski tepih i natočili jedan viski više za motivaciju sljedećeg obroka.

Društvo mora udahnuti onaj prvi dah, dah života, kako bi shvatili da su neopravdano uzeli sve ono što im ne pripada. Svijet nije naš, mi smo samo gosti ovog edenskog vrta u kojem obitavamo. Nažalost taj vrt sve više nalikuje na kompjutersku igricu. Bombe, rakete, neboderi, oružje, vojnici, tehnika kojom se obaraju rekordi u gledanju. 

Gledat ćemo i online ubojstva. Nalazimo se u eri koja je seks iskrivila do te razine da su ljudi bez emocija, stranice za odrasle odavno su zabravljene jer imamo društvene mreže te su svi ljudi, žene i muškarci dostupna roba na crno- bijelom tržištu. 

Kako bi konobar u staroj birtiji rekao ”Dobio si što si tražio.” Pod time se podrazumijevaju batine nakon previše alkohola… Nikada loš viski, jer loš viski ne postoji. Svijet nije loš, ljudi su loši, nepravedni i morbidni. 

Naizgled divno mjesto postalo je tržište koje prodaje svoje emocije za šaku ničega. Prodano društvo, izgubljena era, izgubljeno vrijeme u kojem tumaraju ljudski zombiji.

Gledam, opet dolazi sumrak… Doći će i zora, sve će biti isto ali ja se opet nadam ljudima koji su bolji…