INTERVJU – EMINA PRŠIĆ, PISANJE JE UMJETNOST

Piše: Sonja Sabol

Po struci diplomirani odgojitelj, svijetla reflektora i pozornice također joj nisu strana. 

Emina Pršić se jednako tako okušala u voditeljskom poslu, glumi, sinkronizaciji, poslovnim programima pa čak i pjevanju, ono što joj najviše ide jest pisanje- to je njezin dar koji posjeduje!

Knjiga, stranice koje imaju svoj poseban miris prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stranice na kojima priče čine epohu nečijeg života ili življenja općenito. Što je za vas knjiga?

Kao što je rekao Harlod  Bloom : „Čitanje je jedno veliko zadovoljstvo koje vam omogućuje samoća.“ Knjiga za mene je s jedne strane zabava a s druge strane terapija, opuštanje i mir. Knjiga mi dopušta da putujem na mjesta na kojima nikada nisam bila. Ona je često moj prozor u svijet. Knjige su znanje i spoznaja. Čitatelji žive stotine života prije smrti, a čovjek koji ne čita (uglavnom) samo jedan.

Ljubav prema pisanju otkrivena je kada ? Pošto ste većjavnosti poznati u medijskom svijetu, okušali ste u glumi, sinkronizaciji, voditeljskom poslu, poslovnim programima itd…

Oduvijek sam voljela zapisivati svoje misli. Već kao teenager pisala sam dnevnike, koje i danas čuvam. Papir trpi sve. Pisanje je razgovor s drugom svijesti, pomaže da bolje dopreš do sebe i često puta pronađeš odgovore. Pisanjem posebno možeš promotriti svoje misli i osjećaje .Početak mojeg  ozbiljnijeg pisanja vezan je uz poznanstvo s Ivanom Šešo, koautoricom knjiga ali se naslanja i na moje akademsko znanje i potrebu da se kao osoba dodatno razvijam i učim. 

Što je vrlo važno znati prije negoli osoba poželi napisati knjigu te ju javno prenese čitateljima? Naravno svatko ima svoj žanr kad je riječ o knjigama… Međutim svaka je korisna za ponešto da otkrijemo, naučimo, znamo… kakvo Vi kao spisateljica gledate na to?

Pisanje nije i ne bi trebalo biti rezervirano samo za pisce.Kada sam napisala svoju prvu knjigu , nisam razmišljala o tome da ću imati izdavača i da će knjiga biti javno dostupna. Imala sam samo potrebu za pisanjem. Potrebu da nešto izgovorim na glas, da misli pretočim na papir i prenesem iskrenu emociju koju sam osjećala kada sam pisala. Kada kažu da treba plesati kao da te nitko ne gleda, pjevati kao da te nitko ne čuje, voljeti kao da nikada nisi bio povrijeđen…ja bih se nadovezala, piši bez opterećenja prema čitateljima. Sve što radimo u životu trebamo prvenstveno raditi prvo zbog sebe bez kalkulacija. Pokretač za djelovanjem u životu trebala bi biti iskrena emocija .Mene danas raduje da naše knjige služe ljudima , da ću ostaviti pisani trag iza sebe i uspomenu za svoju kćer.

Koliko privatan život utječe na misli, u koje vrijeme najčešće pišete? Ujutro za vrijeme nekih slobodnih dana ili ipak uvečer kada je manje-više tišina te sve obaveze stanu.

Da bih pisala moram imati određeni okidač. On nužno nije samo vrsta iznerviranosti nego i određeni poticaj životne spoznaje kako se razvijam i učim, da ne kažem starim .

Na početku majčinstvo nije ostavljalo dovoljno vremena za privatni prostor i samoću tako da sam stvarala dok je kćer popodne spavala. Onda kada su svi savjetovali da se i ja odmaram, ja sam htjela pisati. Samo tako sam mogla biti autentična jer sve napisano je više manje iz epicentra događanja. S odmakom bi se intenzitet emocija „izlizao“. 

Svakako mi treba samoća i da me ne prekidaju kada se misli krenu „izlijevati“ na papir.

Kada dođe vrijeme da napišem knjigu, obuzme me određeno uzbuđenje i ne mogu prestati. Postanem opsjednuta.

Pisac stvara, kreira nešto što je njemu značajno, koliko je vas u vašim knjigama?

Kroz napisane rečenice u knjizi iznosim i vlastite stavove, misli, promišljanja i unutarnje dileme. Jednako tako osluškujem ljude oko sebe i njihova previranja. Naše knjige su isprepletene našim iskustvima ali i iskustvima ljudi koje nas okružuju, Svakodnevnica je uvijek najveća inspiracija kao i međuljudski odnosi o kojima ovisi naša sreća. Upravo zbog toga najviše u knjigama, na razumljiv i jednostavan način, progovaramo o životnim temama te ne nudimo instant gotova rješenja ”self help” priručnika nego pružamo razumijevanje i pojašnjavamo određene situacije.

Život danas… Pogled na svijet gdje su tama i svijetlo postali borba između dobra i zla na svakodnevnoj bazi?

Kažu da bi trebali ići u korak s vremenom ili će nas vrijeme pregaziti. Isto tako kažu kada krenemo pričati kako je nama bilo nekada i kako se svijet mijenja na lošije da starimo.

Nedavno sam dobila knjigu Hans Rosling  „Faktologija“, deset razloga zašto pogrešno vidimo svijet i zašto je sve mnogo bolje nego što mislimo. Knjiga koja ulijeva nadu o mogućnostima napretka ako uvažavamo činjenice ispred predrasuda. Knjiga se oštro suprotstavlja pesimistima a ja sam po prirodi uvijek bila vječiti optimist. I ne mislim da je jedno ispravno a drugo nije, nego jednostavno meni takav stav kroz život služi. 

Ne gledam život kroz borbu, nego određene izazove, i biram biti dio rješenja ne problema. Činjenica je da živimo u svijetu u određenoj iluziji sigurnosti a zapravo smo podređeni prirodi, elementarnim nepogodama, potresima itd..

I zato biram živjeti ovdje i sada, iskoristiti najbolje što mogu od onoga što imam, ne odgađati život svjesna njegove prolaznosti, i maksimalno izbjegavati uvjerenja, vijesti koja mi ne služe a stvaraju nemir ili pritisak. Ne mislim da je zloća jača od dobrote samo je često puta glasnija. Loša vijest je da će je uvijek biti , dobra vijest je da možemo birati sadržaj kojim „punimo“ glavu.

Charles Bukowski je bio pisac koji je svoj život ispisao u stranice svojih knjiga, isprva običan čovjek primio se pisaćeg stroja i ostavio nasljeđe iza sebe a njegovi citati su i dan danas nešto s čime se velika većina nas može poistovjetiti, meni nekako najdraži citat je ,,Volim osamljene, drugačije, one koje vi nikada ne biste ni upoznali. One izgubljene, zaboravljene, lude, jebeno otkačene… One s gorućom dušom.”   Ludost i istina su spoj savršenstva kada je riječ o pisanju, pogotovo ako je pisac spreman na sve da uđe u duboke pore života surovih i jakih ljudi. Što Vi kažete na to?

I sada bih se vratila na moj raniji odgovor kako pisanje nije i ne bi trebalo biti rezervirano samo za pisce, jer postaješ pisac onda kada kreneš pisati a ako ne kreneš pisati kako misliš postati pisac?

Svi umjetnici su, usudila bih se reći, pomalo luckasti. Ljudi koji se nisu trudili, svim silama, uklopiti u masu nego su se usudili biti drugačiji. Ljudi kojima nije bilo važno hoće li se svidjeti drugima nego im je bilo puno važnije da se sebi sviđaju. Takvi ljudi riskiraju da budu usamljeni i da ih nazivaju ,za vremena njihova života, čudacima. Takvi ljudi najčešće mijenjaju svijet i ostavljaju umjetnička ili znanstvena bogatstva iza sebe. U svakoj ludosti ima i barem malo istine. Ako bi se vizionari držali isključivo istine i činjenica onda ne bi zakoračili nikada izvan granica mogućnosti, a upravo takvi svijetu trebaju, oni koji će vjerovati da postoji još nešto više i tragati dalje za novim istinama. Volim ljude koji se usude biti, koji životu daju smisao a ne čame čekajući da im netko kaže što je smisao života.

U tom raspoloženju , mogla bih završiti ovaj razgovor njegovim genijalnim citatom: „Prečesto se ljudi žale da nisu ništa učinili sa svojim životima i onda čekaju da im netko kaže da to nije tako“.

Svaki pisac nije postao pisac već taj jedinstven dar nosi u sebi. Emina je svakako posebna i drugačija, jer pisati znači biti umno unesen u realnost, maštu pa kad -kad i vrtlog emocija koji pisca ponukaju da zbog istih postane izvrstan!

Emina Pršić je svoje misli pretočila u djelo, a to nije nimalo lako.

Pisci se daju u svako djelo, svaka emocija biva pretočena poput boja na platnu, a na kraju prave i iskrene emocije pisane na papiru postanu remek djelo. 

Pisanje oslobađa, to je vrsta umjetnosti, po mom mišljenju čak nadnaravne jer misli itekako vode dušu a duša zapravo vodi riječi. U njenom slučaju, mnogo toga će tek biti opisano, zapisano i izrečeno.