Natječaj “Nagrada za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0”
Otvoren je natječaj za Nagradu za mlade umjetnike Zlatna lubenica 6.0 namijenjen umjetnicima i umjetničkim kolektivima koji se bave suvremenom umjetnošću, novim medijima i inovativnim umjetničkim praksama. Natječaj raspisuje Udruga Metamedij u povodu 24. izdanja Media Mediterranea festivala, koji će biti održan u Puli od 4. do 6. kolovoza 2022. godine. Ovogodišnjom temom natječaja i festivala, “Svjetovanja hidrosfere”, preispitujemo pojam hidrosfere (oceana, mora i ukupne vode na Zemlji) u kontekstu interakcija, kolaboracija i prepletenosti različitih organizama, tehnologija i oblika znanja.
Stručni žiri u sastavu Oleg Šuran (UMAS),Olga Majcen Linn (kustosica, Kontejner), Jerica Ziherl (kustosica, Muzej Lapidarium) iKristina Marić (prošlogodišnja dobitnica nagrade) odabrat će 5 finalista čiji će radovi biti izloženi na skupnoj izložbi u pulskoj galeriji Srpskog kulturnog centra u Istri u sklopu festivala Media Mediterranea 24. Selekcija radova bit će predstavljena i putujućom izložbom u Muzeju Lapidarium u Novigradu i galeriji Xcenter u Novoj Gorici u studenom i prosincu 2022. godine.
Na natječaj mogu biti prijavljeni gotovi radovi hrvatskih umjetnika ili umjetničkih kolektiva nastali nakon siječnja 2019. godine. Isti prijavitelj može poslati maksimalno dvije prijave. Stručni žiri će izabrati 5 finalista, a dobitnik nagrade Zlatna lubenica osvojit će simboličnu novčanu nagradu u iznosu od 2.000 kuna. Svim finalistima bit će osigurani putni troškovi i smještaj za vrijeme trajanja festivala.
Kome je poziv namijenjen?
Poziv je namijenjen umjetnicima od 18 do 35 godina ili umjetničkim kolektivima koji ih okupljaju, a koji se bave suvremenom umjetnošću, novim medijima i inovativnim umjetničkim praksama.
Postupak prijave
Prijava treba sadržavati:
– ime i prezime autora / umjetničkog kolektiva uz popis svih članova
– kontakt
– naziv rada / koncepta
– opis rada / koncept na hrvatskom i engleskom jeziku (maks. 1 kartica teksta)
– skice i dokumentacija
– pregled produkcijskih / distribucijskih troškova (pregled potrebne opreme za izlaganje)
– portfolio / poveznica na web-stranicu autora
– biografiju autora na hrvatskom i engleskom jeziku.
Prijave s naznakom “Zlatna lubenica 6.0” šalju se na e-adresu mediterraneafest@gmail.com do 19. lipnja 2022. godine u 23.59 sati.
Autori radova će o ishodu natječaja biti obaviješteni e-poštom do kraja lipnja 2022. godine.
Koncept natječaja
Svjetovanja hidrosfere
Bitno je s pomoću kojih stvari mislimo o drugim stvarima; s pomoću kojih priča pričamo druge priče; bitno je koje petlje pletu spletove, kojim mislima mislimo druge misli, kojim opisima opisujemo opisano, koje niti vežu spone.
Bitno je koje priče stvaraju svjetove, koji svjetovi stvaraju priče.
－Donna Haraway, Staying with the Trouble: Making Kin in the Chthulucene
More je tijelo na tisuću neubrojivih načina, jer je brojanje prestabilna transakcija za taj vrtlog, ali ipak, valovi dodiruju obale u gromoglasnoj plimi, a potom oseki, gotovo nečujnoj do li tihog pucketanja mjehurića, ponovno i ponovno, poput ritma otkucaja srca, more koje je uvijek to tijelo izokrenuto iznutra na van i otvoreno prema nebu, a tijelo uvijek more preklopljeno u sebe, tijelo poput nautičke karte savinute u papirnatu čašu.
－Rebecca Solnit, Storming the Gates of Paradise: Landscapes for Politics
Pri kraju eseja“Woolf’s Darkness”, govoreći o mogućim pozitivnim elementima neizvjesnosti, Rebecca Solnit piše kako je “uništenje Zemlje velikim dijelom rezultat neuspjeha imaginacije,
ili njezina zasjenjivanja sustavima uračunavanja koji ne mogu uračunati ono što je zbilja bitno.”1
Ako je budućnost neizvjesna, to znači da nije odlučena. Ovdje bi valjalo zastati, u tom prostoru neizvjesnosti, i pojmiti što je u njemu moguće. U kontekstu trenutne klimatske krize, ionako ga ne možemo zaobići.
Geologinja Marcia Bjornerud kao preduvjet održivog društva spominje nužnost vremenske pismenosti2 – svjesnosti o geološkoj prošlosti planeta koja ga je oblikovala u formu koju nastanjujemo danas. Takva pismenost uključuje sposobnost predočavanja ljudskog društva kao d(i)jela toka dubokog geološkog vremena umjesto nečeg odvojenog od njega, kao d(i)jela prirode koja je gibajuća, a ne pasivna i statična.
Zemljina hidrosfera, koja označava ukupnost vode na planetu,3 možda je najvidljiviji primjer neprestanog gibanja prirode, kretanja geoloških uzroka i posljedica kroz duboko vrijeme koji su rezultirali okolišem pogodnim za ljudski život. U kontekstu klimatske krize, pohranjivanje viška ugljikova dioksida otpuštenog globalnim korištenjem fosilnih goriva jedno je od ključnih pitanja savladavanja opasnosti sve nestabilnijeg okoliša. U tome oceani imaju značajnu ulogu tako što ga inkorporiraju u ljušture i tijela morskih bića koja posljedično stvaraju sedimente morskog dna.4 No, pretjeran izlov ugrožava ovaj proces, kao što ga ugrožava i podizanje temperature mora te njegova postupna acidifikacija.5
Naše neizvjesne budućnosti izravno ovise o budućnostima fitoplanktona i školjkaša, jednako kao što ovise o opstanku prašuma koje omogućuju kisik za disanje ili zemljanih crva koji čine tlo plodnijim za rast hranidbenih biljaka. Najveća je zabluda antropocena ideja da ljudska civilizacija može biti neovisna o ostalim entitetima s kojima dijelimo planet. Valjalo bi se stoga naučiti kretati po tim prostorima neizvjesnosti bez zalaženja u eskapizam, rezignaciju ili tehnološki solucionizam kojima su rasprave o klimatskim promjenama često omeđene te sprijateljiti se s njegovom gravitacijom bez uživljavanja u scenarije vlastite propasti.
Takvo ostajanje s nevoljom (uoči klimatske krize) Donna Haraway u istoimenoj knjizi Staying with the Trouble opisuje i kao stvaranje “neočekivanih kolaboracija i kombinacija” između ljudskih i komplementarno ljudskih6 entiteta što sačinjavaju ovaj planet. Njezina svjetovanja (engl. worlding) zanimaju međupovezanosti i kooperacije u kojima se razna bića, vrste, tehnologije, oblici znanja i drugi činitelji svijeta kojeg nastanjujemo isprepliću te međusobno informiraju.7
Stoga je ovaj poziv otvoren radovima i promišljanjima koji se bave svjetovanjem hidrosfere: koja traže, zamišljaju ili grade puteve neočekivanih kolaboracija i kombinacija sa spletom Zemljinih voda te svime onime što ih sačinjava i nastanjuje. Zanimaju nas radovi koji stvaraju srodstva8 s plimama, periskama, sedimentima morskog dna, jatima migrirajućih riba, mitologijama morske vode, transparentnošću meduzinih tijela, povisivanju razina oceana, prapovijesnim putanjama ledenjaka, potopljenim ostatcima ljudskih civilizacija, evolucijama morskih organizama…
Željeli bismo razgovarati o ulozi i važnosti mora za ljudsku civilizaciju sada i kroz povijest, prepoznati postojeća mjesta uzajamnog uvažavanja te početi graditi nova ondje gdje nedostaju ili izmjenjivati ona koja su štetna.
Ostati s nevoljom – svakodnevno, komplicirano, nesavršeno – ne govori tek o navikavanju na neugodu, već o pronalaženju načina za prakticiranje imaginacije koja obitava izvan uobičajene logike kapitalizma. Imaginacije koja je sposobna zamisliti kakvi bi načini življenja, povezivanja i djelovanja mogli ublažiti učinke klimatske krize te izgraditi budućnosti koje su održivije, pažljivije, i kojim putevima doći do njih.9 Jasno je kako ekološke katastrofe nisu toliko problem nedostatka tehnologije, koliko problem organizacije društva u globalnim odnosima te nedostatka političke volje.10 Ugroza klimatske krize može se odmaknuti uz pomoć naših znanosti i tehnologija. Ali ako aspekt promjene društva, ekonomije, kulture, političkih praksi i toga kako tumačimo svoju fizičku (i drugu) okolinu izostane, možemo jedino odgoditi katastrofu i naći se ponovno na ovom istom (ili gorem) mjestu za koje desetljeće ili stoljeće. Bitno je kojim mislima mislimo o nama.
Imaginacija koja je sposobna svjetovati takve prostore koji su nam potrebni da bismo zacijelili antropocen i izašli iz okvira njegovih opasnosti, imaginacija je koja nastoji pronaći prakse suživota, adaptacije, brige, formiranja zajednica, ljudskih i komplementarno ljudskih simbioza i suradnji, kompromisa, njege i svih drugih “umjetnosti življenja na oštećenom planetu”.11To je imaginacija koja je sposobna ispričati priče morskog dna, praživotinja, fitoplanktona, krhkosti planinskih lanaca ili sredozemnih obala, jednako kao što je sposobna govoriti o krhkostima ljudskih tijela i načinima društvene reorganizacije. Slične priče i umjetnička promišljanja voljeli bismo potaknuti ovim pozivom, fokusirajući se na interdisciplinarne, inovativne, novomedijske i srodne umjetničke prakse.
Ako je sve što možemo zamisliti tek nešto “bolja” verzija antropocena u kojem nove tehnologije omogućuju nastavak istog iskorištavanja ljudskih i planetarnih resursa kakvom svjedočimo danas, ako ne možemo niti zamisliti drugačije, održivije budućnosti u kojima želimo živjeti – kako onda očekujemo da ćemo znati korake kojima se izmaknuti s ove točke življenja u klimatskoj opasnosti?
Bitno je kojim pričama pričamo o budućnosti.
Tekst: Teuta Gatolin
Dizajn: Oleg Šuran