Svjetski dan kazališta u INK-u uz jubilarnu izvedbu „Mistero Buffo“
Foto: INK
Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta obilježava Svjetski dan kazališta. Na taj dan imamo prigodu javnost podsjetiti na snagu, poruku i značaj izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, a ove godine ta je čast pripala našoj uglednoj glumici s međunarodnom karijerom, Zrinki Cvitešić. Autor ovogodišnje međunarodne poruke za Svjetski dan kazališta je grčki kazališni redatelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički ravnatelj kazališnog ansambla Attis te pokretač Kazališne olimpijade, Theodoros Terzopoulos. Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula ovaj će dan obilježiti svečanom 100. izvedbom predstave “Mistero Buffo” u režiji i izvedbi Valtera Roše u 20 sati u Dvorani Ciscutti.
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Zrinka Cvitešić
Svima nama čuvarima kazališta, svih oblika kulture, čuvarima života….
U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek. U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji… Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima… I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije dovoljno? Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište. Jer nam treba. Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce. Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša. Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti… Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom. Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje. Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati. I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek i što je uopće ono u nama što ostaje za umrijeti. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier. Slavimo povjerenje među nama koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti. Charles Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti „najvrjednija stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve.“ Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti… Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…
MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Autor poruke: Theodoros Terzopoulos, Grčka
Kazališni redatelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički ravnatelj kazališnog ansambla Attis te pokretač Kazališne olimpijade
Može li kazalište čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sustavu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?
Bavi li se kazalište ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem oceana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li kazalište postati aktivnim dijelom ekosustava? Kazalište već dugi niz godina promatra utjecaj ljudskih postupaka na planet, no teško mu je baviti se ovim problemom.
Brine li kazalište o ljudskom stanju pod utjecajem 21. stoljeća, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i tvrtke koje formiraju mišljenja manipuliraju građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.
Može li kazalište funkcionirati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?
Krvava nas trauma zove da rekonstruiramo Mit. A riječima Heinera Müllera, “Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju,” a ja bih dodao i na polju barbarstva.
Mogu li kazališni reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?
Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer kazalište postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.
Pitanjima koje je potaknuo Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkom kazališta, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan kazališta.
Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i kaosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, “o čemu se tu radi?”, pitanje koje potiče stvaratelje na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.
Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.
Tekst s engleskog prevela: Ivana Ostojčić
(PS)
