MAME I SINOVI

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Znate ono kad imate sina od 0, 1, 2, 3….12 godina kojeg ste odviknule od sise netom prije ili čak nakon odvikavanja od pelene i koji ostaje ovisnik o istoj sve do svoje… hm… penzije? Kad je uvjeren (zato što ste i vi uvjerene) da je Mama stvorena isključivo zbog i za njega, da je to jedina svrha i smisao života? I znate ono kad taj vaš sin neće nikoga drugoga blizu sebe? Prosvjeduje oko oblačenja, svlačenja, piškenja, jedenja, pijenja, šetnje, igre… svega, ako to ne radi s vama? Što radite kad se dogodi da se mali kraljević pola sata u danu zaboravi, zaigra s nekom igračkom, tatom, bratom, sekom i ostavi vas na miru? Ja bih odabrala šmugnuti i uzeti vrijeme za sebe. Najčešće čitati. Ili što mi je već u tom trenutku gušt. Žrtvujem prašinu, neoprano suđe i rublje i dlakave noge za piece of mind. Nekako mi se čini da je uzalud čista kuća i glatke noge ako je majka psihotična i na rubu živčanog sloma. I svi se oko vas nauče živjeti u neredu… da, čak i gosti. Ali svi su oko vas i sretni, vi ponajviše, pa to onda ima smisla.

Nekad prevlada ona dobra, stara, kućanica u meni. Napravim ja tu “pogrešku” često. Barem jednom mjesečno, u pms-u.

Dakle priča ide ovako…

“Zaigrao se! Toooooo! Idem se išuljati i pročitati koji stranicu! Ali čekaj… daj da prvo na brzaka ubacim suđe u perilicu… i samo da upalim perilicu rublja… idem se i na brzinu istuširati, tko zna hoću li kasnije imati priliku… uf, što je umivaonik prljav! Ma neću ga glancati, samo ovo malo s vrha da počistim…”

I tako ja obavim sve to nešto “usput” i napokon se dočepam naslonjača… na njemu mila knjiga otvorena na stranici gdje sam stala. Udobno namjestim skršenu kralježnicu i otečene noge, nježno izravnam “uho” na stranici i bacim pogled na prvu rečenicu… kad evo uragana!

“MAAAAAMAAAAAAAAA…!”

Vidi me s knjigom u naslonjaču. Zgrabi knjigu.

“Ne KIGU!”

 I zafitilji je ljutito na drugi kraj sobe.

Onda ugleda moju zabezeknuto-žalosno-bijesnu facu, zamijeni samozadovoljni izraz lica onim začuđenim i upre prstom u bačenu knjigu.

“O ne! Pao je!” potrči, podigne knjigu i smjesti je na sigurnu udaljenost od mene.

“Tako!” kaže zadovoljno. Primakne mi papuče i primi me za ruku.

“Dođi mama!”

I onda krene opet red piškenja, papanja, igranja, skakanja, trčanja… dok se ja ne srušim od umora. Prije njega, naravno.

Često sam maštala kako ću uživati kad sinovi odrastu i puste me na miru. Koliko li ću vremena imati i što ću sve raditi! Dok sam vozila starijeg s aktivnosti na aktivnost stalno sam gunđala: “Jedva čekam da položiš vozački!”, ali bih se lecnula kad bi on, nadurene face, odgovorio: “I ja!”.

Sad su oboje odrasli dovoljno da više ne maštam o tome da me “puste na miru”.

Počelo je udaljavanje, odvajanje… i ja ih teško puštam od sebe. Pa onda uzmem ovog manjeg i očajnički tražim pupčanu vrpcu da ga privežem nazad. Taj prijelaz je najgadniji. Nisu dovoljno zreli da ih puštaš same niti dovoljno nezreli da ti se drže za suknju. Majkama sinovi nisu dovoljno zreli ni kad napune trideset. Tako starog sina nemam, ali uvjerena sam da je tako. Jebem ti život, nije li mogao biti malo manje kontradiktoran? Malo manje težak? Barem majkama?

Stariji sin kupio je auto, mlađi radije ide biciklom nego da ga ja vozim.

Stariji sin odselio je u Međimurje. Mlađi sin, čim otvori oči, s beskrajnom, krmeljavom nadom u njima, upita: “Ideš li danas negdje?”.

Stariji sin nikad nema vremena za razgovor telefonom (osim, naravno, kad mu nešto od mene treba). Mlađi sin nema vremena ni za razgovor uživo (osim, naravno…).

Stariji sin mašta o životu na drugom kontinentu. Mlađi sin mašta o virtualnom životu, o pretvaranju u malu kockicu koja bjesomučno juri i preskače nazubljene prepreke. Starijem želim reći da su svi kontinenti prelijepi, ali da je kod kuće najljepše no, nema smisla govoriti jer sam i sama to shvatila tek u četrdesetoj. Mlađem bih rekla da prikoči, u stvarnom životu rijetko dobiješ drugu priliku kad odvališ glavom o nazubljenu prepreku, ali ja sam, u njegovim godinama, jurila brzinom toliko velikom da nosim nebrojene ožiljke od nazubljenih prepreka.

Teško prizivam u sjećanje one blažene trenutke od kojih sam se trudila pobjeći u osamu. Čak i kada gledam fotografije i snimke, čini mi se da gledam tuđi život.

Priželjkujem im divne životne suputnice, ali znam da je put do njih popločen nepodnošljivom količinom slomljenih srdaca. Oni će se oporaviti od svakog slomljenog srca, no hoću li ja? Ne veselim se unucima, bojim se da ću ih voljeti više od svojih sinova, bojim se da ću, kao nona, učiniti sve one greške koje sam učinila kao majka, ili neke još gore.

Roditeljstvo je teško breme i najljepša stvar na svijetu, svatko tko je preživio svjedoči tome.

(A.B.I. / PS)

Foto: Edna Strenja Jurcan