BITI ILI NE BITI (POŠTEN) U DRŽAVI HRVATSKOJ

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Ovaj sam tekst napisala prije DESET godina, lijepo je vidjeti koliko smo napredovali od tada 😜

Moja obitelj spada u onaj „srednji sloj“, vrstu u izumiranju. Ali ovu vrstu baš nitko ne štiti, dapače, svi jedva čekaju da je dokrajče. Nema rezervata, nema peticija ni srceparajućih videa na Fejsu. Crknite što prije. To čujem i vidim na svakom koraku. Mi smo poštena obitelj. Poštena i jebena. U sve rupe. I u mozak, naravno. Dakle, muž radi tri… četiri… pet poslova, ne znam, prestala sam brojati nakon trećeg, znam samo da jedva pamtim kako izgleda, vidim ga samo u prolazu, dok protutnji kućom da možda stavi nešto u usta, a najčešće samo da se presvuče ili istušira ili prepakira kufere za sljedeću destinaciju.

Ja radim kod Tode. Imam lijep posao i onu „prosječnu Hrvatsku plaću“ koju zapravo rijetki u Hrvatskoj stvarno imaju. Mama živi s nama (odnosno mi s njom), ona je u penziji. Ona je također radila lijep i dobro plaćen posao, što naravno nema apsolutno veze sa sićom koju sad prima pa se i ona dodatno zaposli svako toliko. Imamo kuću s bazenom i tri apartmana koja iznajmljujemo, sve, naravno 100% prijavljeno i sa svim porezima uredno poplaćanima.

Čak sam i podstanara uredno prijavila i plaćam porez i za to!

Imam svekrvu koja nas opskrbi s domaćom papicom kad dođe. Imamo i troje djece sve zajedno. 13, 12 i 3 godine. Ne živimo luksuzno, živimo srednjeslojsko,  prosječno, ne putujemo, ulažemo svake godine u kuću i pokušavamo hvatati korak s vremenom koje je nagriza. Najviše trošimo novaca na hranu. Jer želimo da nam djeca jedu zdravo i kvalitetno, a to je skupo. Po svoj logici mi lijepo živimo. Ne može da nije tako. Muž i ja se izvrsno slažemo. Ali se redovito svađamo, ponekad i žestoko. Da, naravno, svađamo se zbog novaca. Imamo ukupno četiri kredita i da, jedan, onaj najveći, je u švicarcima. Plaćamo alimentaciju za jedno dijete. Plaćamo sumanute iznose za režije, održavanje kuće koja je stara 30 godina i u poluraspadnutom stanju. Plaćamo dopunska osiguranja. Plaćamo čak i dvije HRT pretplate!

Mi smo jedna jebena poštena obitelj. Stalno neki kurac plaćamo. I stalno dobivamo ovrhe iz nekih davnih godina i žderu nam živce i srca i mozgove jer stalno moramo dokazivati da smo pošteni i da sve pošteno (pre)plaćujemo. Ali ONI ne odustaju. Malo – malo pa traže opet, nadaju se da si napokon zagubio ili bacio potvrde o uplati… moj muž to sve plati. On vjeruje Državi, on vjeruje Institucijama. Ako Institucije, koje su “savršeno organizirane i bezgrešne” kažu da nisi platio onda nisi i moraš platiti. Ja tome pokušavam stati na kraj, ali ne mogu, brate mili, ne mogu više, proždrat će nas i ispljunut, bit ćemo ništa, mjehurić na pljuvački.

Moj se tata borio s time svakodnevno i nije dizao ruke, nije odustajao no, nije ni doživio šezdesetu.

Moj se muž čudi kako nemamo dovoljno novaca kad toliko radimo i zarađujemo?! Stalno računa… računa…računa… pa mora ostat… mora… kako ne ostaje?!

Ja mu kažem da je život u Hrvatskoj skup. Da nas deru ko sveki piliće. Da nas kolju ko mesar svinje. Da nas žvaču pomalo, uživaju u okusu i hrskavosti naših tvrdih glava i izdeformiranih kičmi. Borim se s mužem već nekoliko godina jer ja više ne želim biti poštena i jebena. Ali on mi ne da. Uporno podmeće svoju kičmu da napuni džepove licemjernoj gamadi koja se prepucava o ćirilici u Vukovaru i paradi u Zagrebu. Da ih jebem više u jebenu ćirilicu i paradu! Dabogda im prisjele. Dabogda ih ugušile. Jer mi djeci otimaju oca. Jer nam otimaju ljubav, mir, igru i smijeh. Dabogda krepali. Prošle godine mi se muž opako razbolio od stresa. Pao u komu. Jedva ostao živ. Probudio se, preživio i nastavio crnčiti za tu bagru.  Završila je godina, zabilježio je u svom obrtu, a i uredno prijavio, naravno, dobit od 55.000,00 jebenih kuna. To je 4.583,33 kn mjesečno. Ovih dana stiže porezno rješenje u kojem država traži svoje. Već sam bila navikla da svake godine plaća višetisućne iznose na ime pdv-a državi (da, slobodno se smijte, i meni bi bilo smiješno da mi nije za plakat), i već mi je bio najavio da će platiti državi porez na dobit 10.000,00 kn (sad se već valjate  po podu od smijeha, kao i oni u poreznoj jer je vjerojatno moj muž posljednji naivac koji prijavljuje dobit u ovoj državi), ali zaboravila sam onaj sitni detalj koji kaže – što si pošteniji to si jebeniji pa tako, osim onih 10.000,00 kn država traži još 18.000,00 iliti ukupno 28.000,00. 28.000,00 od 55.000,00. To bi bilo…52%? 52 jebenih posto nam uzima jebena država?! Kažu oni to je za zdravstveno i takve neke debilane… ma čekaj malo, obrt ima 0 zaposlenih, muž već plaća iz plaće u firmi u kojoj je zaposlen sve doprinose plus dopunsko (koje su nam također naplatili najmanje dvaput pa pokušali i treći…) i sad treba platiti na isto ime još 18.000,00 kn?!

Ne bi rekla ništa da su nam bolnice spejs šalovi, a ne smrdljivi rupe u kojima pokupiš još sedamnaest bolesti.

Kaže knjigovođa, a to je još jedna pametnjakovićka kojoj nije prvi put da nas je zajebala,  da su to prošle godine, dok su se busali u prsa da podižu prag visine ostvarenog prometa za obveznike pdv-a s 85 na 250.000,00, odradili potiho, odnosno podignuli sve ostale namete nebu pod oblake. Ako si nešto do sada plaćao godišnje DO 3.000,00 kn, a sad trebaš platiti 18.000,00, onda je to jebeno poskupljenje. Todorić sa svojim cijenama u “morskim” poslovnicama je mala beba za ovu mafiju. Svakodnevno gledam sve ljude oko sebe koji zamračuju novce, kradu državu, čudimo se muž i ja kako mirno spavaju, a oni nam kažu da je jeftinije jednom u nekoliko godina platiti kaznu nego svakodnevno plaćati sve namete državi – to je jednostavno neodrživo.

Kako rekoh, imamo zajedno troje djece – jedno moje, jedno njegovo i jedno zajedničko. Tri mala Hrvata. Za njegovog uredno plaćamo alimentaciju. Muž bi prije krepao od gladi nego neplatio alimentaciju. Plus sve ostalo što djetetu treba. Jer tako to dobar i pošten roditelj radi.

Za moje dijete primim alimentaciju svake prestupne godine. I to kad uposlim odvjetnike ili policiju. Njegov otac vidi i čuje svoje JEDINO dijete svakih nekoliko mjeseci. Ima pametnija posla. A kaže da ne radi nigdje. Naravno, jer ne plaća alimentaciju. Ja se borim s Institucijama da rade svoj posao. Ima ih tamo dvadesetak koji sjede, piju kavu, brbljaju i ne rade niš. Jer je to normalno u ovoj državi. Jer ne žele odskakati od prosjeka. Čekam mjesecima da se pokrenu. Pa pomiješaju moj slučaj s drugim, pa ga zagube pa zagube moju adresu pa nitko ne poduzima jebeno ništa dok ne popizdim i napišem prigovor na njihov rad i pošaljem ga na sve moguće adrese. Onda mi pošalju dopis s nekakvom ofrlje isprikom i za zericu se pokrenu. Ali ne više od zerice,  da se ne bi i drugi građani sjetili pisati dopise.

Najmanji sin nam je u vrtiću. Onom koji plaćamo 630 kn mjesečno bio-ne bio, jeo-ne jeo. Plus “štednja” 30 kn mjesečno, plus pelene, vlažne maramice, plastične čaše, ubruse,  papirnate maramice, toalet papir, fotokopirni papir i sve ostalo za što nas svako-toliko traže lovu.

Iz prve ruke znam, svjedočila sam tome, da ravnatelji vrtića i škola naruče paletu ubrusa ili fotokopirnog papira, koji se, naravno, plaća iz sredstava koja dobivaju od države, a državi dajemo mi, a isporuči im se laptop, namještaj ili šoping za cijelu njihovu obitelj. Vidjela sam i doživjela da se u školskim i vrtićkim kuhinjama dijele šakom i kapom pršuti,  šunke, keksi, Cedevita i sve ostalo što su naša djeca trebala pojesti, a njima se kuha, kao “topli obrok”, ručak, najjeftinija tjestenina posipana šećerom.

Bunila sam se, naravno da jesam, ali nikome ništa. Kako da ti se to sve ne zgadi?? A radi se javno. Svi sve znaju i nitko ništa ne poduzima. Moja usrana poštena obitelj i ja se uporno čudimo ko pura dreku i nastavljamo živjeti svoje usrane poštene živote.  Dokle? Dok nas ne se ne zasite. Dok ne budemo više upotrebljivi ni probavljivi. Ako je vaše dijete poput mojega i poput većine djece vrtićke dobi, više bolestan nego zdrav, onda ste jebali ježa još jednom. Jer cijena vrtića tada vrtoglavo raste. Svojih 630 kn svakako morate platiti i sav ostali potrošni materijal i štednju i sva ostala sranja iako vam je dijete bilo u vrtiću dva tjedna u tri mjeseca sveukupno.

Kaže mi teta u vrtiću: “Obavezno nam javite do 9 h da li vam dijete dolazi u vrtić da znamo, zbog broja obroka!”

Kažem ja naivno: “Onda ćete nam barem hranu odbiti za te dane kada ga nema?”

Gleda me ona blijedo: “Ne, naravno da ne…”

Koju pičku materinu onda da se ja zamaram i vodim brigu da vam javim hoće li ga biti ili ne?! Taj sam obrok platila i neka ga barem pojede drugo dijete, a ne neka pohlepna babetina strpa u džep i nosi doma! Dođe mi da svaki dan sjednem u auto i tražim hranu koju pošteno plaćam. Ali to nije sve! Osim 630 kn, duple hrane i svega ostalog što djetetu kroz dan treba, još će vam i za bolovanje skinuti s plaće oko soma kuna. Ako ne i više. Jer nema više da za dijete do 3 godine imate 100% bolovanje! I za to se pobrinuo Karamilanović i ukinuo na vrijeme. Crknite srednjoslojske beštije!

Dalo bi se još toga nabrojati… o dalo bi se… toliko nelogičnosti, nepravde, neljudskosti i gnoja u ovoj državi Hrvatskoj.

Mužu su nudili posao u raznim dijelovima svijeta, ali on ne želi iz Hrvatske. Švicarsku nije htio čak niti razmotriti. Niti pomisliti. A ja mislim da ova zemlja nije za poštene ljude.

Samo se pitam, kad zadnja poštenjačina digne sidro, koga ćete onda pelješiti?

(PS / A.B.I.)