TAPIJA NA ŠPANCIRANJU

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Još me pokojna baba naučila da bogataši uvijek kukaju i šparaju. Oni koji stvarno imaju love, ne mi, koji se razmećemo svojom crkavicom. Tako svi bogatiji narodi na svijetu uredno dijele račune ića i pića, a samo se Balkanci natječu i tuku za plaćanje runde pred konobarom i mašu karticama čije račune ionako nemaju od kud podmiriti.

Trebala sam se odvesti četiristo kilometara na sjever da spoznam pravu definiciju i suštinu tapije.

Kad ti je dobro u životu, živiš u raju, možeš si priuštiti svađanje i mahanje karticom pred konobarom za svaku rundu, imaš krov nad glavom i mjesto u hladu na plaži, ali si toliko inertan da ti se ništa ne da – izmisliš novi pojam za svoje stanje. Ne možeš reći da ti je dosadno ili loše u životu pa koristiš egzotičan izraz – TAPIJA. Jer taj izraz možeš izgovoriti s osmijehom na licu, možeš se zajebavati na tu temu. „Loše“ i „dosadno“ ipak zahtijevaju ozbiljniji pristup.

I, vrlo važna činjenica – bogataši kukaju, ali tiše, najglasnija je ona mala, iritantna skupina koja nema baš nikakav kanal za ispucavanje nagomilane negative.

Realno, teško je potkrijepiti činjenicama tapiju. Nitko se zbog tapije ne iseljava ili, ne daj bože, poduzima neke korake da je više ne bude. Štoviše, tapiju smo doveli do toga da ćemo uskoro tražiti od UNESCO-a da je zaštiti. Mogli bi nam je sjevernjaci preoteti pa ćemo se morat svađat tko ju je prvi izmislio i dati novu kulisu s podjelama političarima koji će je iskoristiti da nas pokradu. Ne, čekaj, njima to više ne treba, oni nas sada kradu javno.

Na tapiju u gradu, po njegovim ulicama i pozornicama najviše će se žaliti oni koji se žale i na gužve i previše događanja, oni koji u grad ne idu ni kad su njegovi trgovi puni i koji ne odlaze na koncerte omiljenih glazbenika jer, eto, uvijek „nešto iskrsne“ pa ostaju doma. Čak su i turisti rekli da smo tapija i svejedno preplavili naše ulice i apartmane. I sezona je tapija, ali nitko zbog toga nije propao, opet skladamo molitve da turisti „idu ća“ i jedva čekamo da dignemo sve četiri u zrak i trošimo njihovu lovu u našem tapija gradu. Oni, budale, nek odu doma crnčit za nas.

Hvalevrijedna kulturna manifestacija na sjeveru pretvorila se u najobičniji sajam, „proštenje“ kažu u tom dijelu Hrvatske, sve je više štandova s hranom i pićem, a sve manje (kulturnih) događanja, izvođači na koncertima (kojih je sve manje) sve su lošiji, a posjetitelja nikad više.

Kažu oni koji su manifestaciju posjetili (možda) dva puta.

Zakon ponude i potražnje?

Očito ekipa koja posjećuje tu manifestaciju ima drugačije afinitete od tebe i mene. A ima ih.

Jednom sam davno, na poslu koji je obuhvaćao analizu potrošača, dobila fantastičan uvid u to kako moje osobne preferencije nisu mjerilo ni za što. I kako lajanje na mjesec ne donosi rezultate. Gle čuda, ništa se neće pokrenuti samo i nitko nikada neće učiniti ništa da bi tebi bilo bolje.

Čak i Bog pomaže samo ako si prvo sam pomogneš. Čak i na psihoterapiji je prvi korak spoznaja da imaš problem, a drugi volja i želja da se uhvatiš u koštac s njim. Ti. Ne političari, ne vlast, ne doktori i ne organizatori. Ti si uzrok svojih problema i svog nezadovoljstva.

Utješila sam „varaždinske tapijaroše“ rekavši im da „nije proštenje dok ne pjeva Lile ili Šuput“, a prešutjela sam da su na korak od toga i da će tek tada organizatori počet dizat ozbiljnu lovu.

Neka pati koga smeta – taj će ionako ostat doma čak i ako mu dovedu najveću svjetsku pop, rock ili opernu zvijezdu.

(PS / A.B.I.)