LJUDI NE GOVORE ONO ŠTO MISLE
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Uglavnom se riječi koriste prigodno, poput dress codea, biraju se prema okolnostima i događajima. Nisam to tek nedavno otkrila, ali svaki me put jednako ili dodatno iznenadi, rastuži i razočara.
U društvu će svi rado komentirati događaje i ljude i iznijeti svoje mišljenje no, ako ste vi ona jedina osoba koja će to isto mišljenje ili viđenje događaja reći, potpuno nefiltrirano, osobi koje se to tiče, znate o čemu govorim. Ne radi se tu uvijek samo o tračevima, nego o stvarima, situacijama i ljudima koji direktno utječu na vaš život, život vaše djece ili vaš posao. Nastavljamo koegzistirati, najčešće uz nepotrebno lošu vibru i energiju koju nam takve situacije neizostavno crpe, ali ponekad i na štetu onoga koji nema hrabrosti, mudrosti ili znanja reći ono što misli.
Ponekad uistinu jest pametnije prešutjeti ili birati neke riječi, ako možete podnijeti žrtvu koju će one uzeti od vas jer riječi vole biti izrečene ili napisane. Najgore što možete učiniti nekoj riječi je zatomiti je, negirati, zaboraviti i ostaviti u sebi.
Veliki sam štovatelj riječi, volim ih pisati i govoriti, zato i one vole mene. Ne biram između velikih i malih, dajem im podjednaku važnost.
Jesu li me riječi koštale u životu? Itekako. Previše puta. Jednako kako mogu naškoditi neizrečene, mogu i one izrečene, pogotovo ako su izrečene nepromišljeno.
Jesu li mi se riječi isplatile, jesu li me nagradile? Nije bitno koliko puta, dovoljno da zasjeni cijenu koju sam platila, dovoljno da se isplati.
Više bih povukla svojih djela nego riječi, a opet, ne bih nijedno, jer sam zadovoljna osobom kakva sam danas, a to zadovoljstvo nije moguće postići samo uspjesima i djelima kojima se ponosimo, treba pasti, dotaknuti dno, biti povrijeđen, prevaren, razočaran u sve i u samog sebe da bi rastao i nadrastao te situacije i ljude.
Kako žive ljudi koji gotovo nikad ne govore ono što misle? Ne mogu to ni zamisliti. Ne mogu zamisliti količinu gnjeva i jada koju neizrečene riječi gomilaju u njima. Jedino znam koliko tuge u meni izaziva spoznaja koliko su moćno oružje zakopali u sebi, koliko su ljubavi ubili i koliko su lijepih trenutaka propustili. Od neizrečenih riječi, preko maski iza kojih se skrivaju do žrtvi laži koje su postali. Lažne riječi nemaju istu težinu kao iskrene, brzo se rasplinu i nestaju bez traga. Ne donose ništa, odnose sve. Laži nisu isto što i zablude. Kada živimo u zabludi važno je da to shvatimo, prihvatimo i priznamo. Riječi koje smo povrijedili i zavarali vlastitim zabludama oprostit će nam i pomaziti nas olakšanjem i ljubavlju kad ih, napokon, izgovorimo.
Ne znam.
Oprosti.
Pogriješila sam.
Pomogni mi.
Te su mi riječi donijele više dobroga od ijedne (namjerne) laži.
Lijepe riječi, iskrene pohvale i ljubaznost donose još i više. Ne znam zašto ljudi prešućuju lijepe riječi i pohvale. Ne znam zašto radije njeguju ljubomoru nego ponos. Nema ništa ljepše od iznenađenja, osmijeha i topline koju pruža osoba koju si iskreno pohvalio. Kad se raduješ zbog drugoga osjećaš se još i bolje nego kad se raduješ zbog sebe. Kada tuguje drugi ta te tuga pogađa više nego vlastita, iako nisi uvijek svjestan toga.
Misli nas mogu odvesti u krivom smjeru, fluidne su, nisu stvarne. Kad ih izgovoriš, postaju stvarne, teške i netko ti može pomoći ponijeti ih i oplemeniti vlastitim mislima ili, u slučaju onih negativnih, potpuno ih poništiti svojom pozitivom. Ako ih izgovoriš krivoj osobi, ona ti ih može ukrasti, ali na svaku ukradenu dolazi deset oplemenjenih, ne zaboravi to. Škrt čovjek ima samo ono što on ima, a darežljiv ima sve što imaju svi.
Njegujte svoje misli kroz riječi, izgovarajte ih puno i često, uživajte u njihovom zvuku i svemu lijepome što će uslijediti kao posljedica njihovog oslobađanja.
(PS / A.B.I.)