CUBA AZUCAR!

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Nešto jesam proputovala svijeta, ali još uvijek ne dovoljno da samo na osnovu vlastitog iskustva mogu donositi nekakve sudove i mišljenja. Srećom, poznajem puno ljudi, rado se zbližavam, družim i pričam s njima. Znatiželjna sam. Za otvaranje većine prozora i vrata danas sasvim je dovoljno, u svakom slučaju poželjno, biti znatiželjan.

Neću puno fulati kad kažem da je danas, od nedavno, zlatni standard prosječnog Hrvata provesti kasnu jesen u toplim krajevima i zimu na skijalištu. Hrvati baš puno putuju. Ima se, može se, i to ne kažem uopće pogrdno, to je jako dobro i pravi je odraz našeg standarda. Ti Hrvati, koji putuju, znaju koliko je lijepo biti Hrvat i živjeti u našoj prelijepoj zemlji. Znaju koliko je naša infrastruktura na zavidnom nivou, koliko su naše ulice sigurne (i čiste!), hrana ukusna, objekti i okućnice održavane, nivo usluge visok i život prosječnog Hrvata – lijep. Sve ostalo su zanovijetanja razmažene djece. One koja u avionu malo veselo skrolaju po mobitelu, tabletu i ekranu na sjedalu, a malo se deru, da se ne bi drugi putnici opustili i pokušali prespavat duge prekooceanske letove.

Nije me bijeda i prljavština na Kubi toliko jako šokirala, bila sam pripremljena, razočarala me, čak i razbjesnila, neiskrenost i drskost te bijede i prljavštine.

Od svih političara koji su iskoristili i zajebali Kubu jedino mi se još Che čini najiskrenijim, pravim idealistom, iako više (pogotovo nakon Kube) ama baš ni za koga ne bih stavila ruku u vatru (da, još do prije petnaest dana jesam) pa neću ni za njega.

Otišli smo vidjeti jednu od posljednjih država pod komunističkim režimom i nisam stručnjak za politiku i društvo, ali ovo ni k od komunizma nije.

Rekli su mi da je diktatura, ali ne, nije to ni diktatura, no neki k od nečega je. Neka bolesna tvorevina i mješavina diktature u modernom svijetu. Privatni biznisi cvjetaju, turiste se guli do kože, narod gladuje i živi u smeću. Problem je i voda i struja i namirnice (sve), ali u turističkom mjestu pizzu Margheritu platit ćeš 30 dolara. Liječnik ima plaću 25 dolara, Autan košta 20 dolara. Cijene (za turiste) su bolesno ogromne, a resorti, hoteli, restorani, infrastruktura se raspada, usluga je nikakva.

Kako? Di su pare? Uzela vlada – u redu, ne zna li ta vlada da može uzet još više ako (u jednom od najboljih hotela u Varaderu, PET ZVJEZDICA) popravi vrata od sobe – sva (ne trebaju nova!) da ih možeš barem zatvoriti, ako ti držač za ručnike ne padne na glavu dok se tuširaš i ako ti sobarice slože ČISTE ručnike u predivne skulpture na krevetu, a ne one iste koje si upotrijebio i bacio na pod da ih zamijene? I tako svaki dan. Svaki dan ganjaš sobaricu s prljavim ručnicima i moliš da ti zamijeni za čiste. „Sorry, sorry!“ svaki dan kaže i donese čiste, nije da ih nema, ali ako ne trčiš za njom nećeš ih dobit. Ne ja, nitko!

Postane ti sve to, u nekom trenutku, simpatično.

Kad vas šestero dobijete (isto) vino u šest različitih čaša – normalna za vino, pa mala, od deca, pa čaša za pivo, za vodu i za konjak. Kavu, kakvu god da naručiš, dobit ćeš u šalici koja je u tom trenutku pri ruci – ja u maloj, ti u velikoj, on u najvećoj, čak i kada svi naručite identičnu kavu na španjolskom, engleskom ili talijanskom jer nije do jezične barijere, do šalice je. Kad su stolovi i stolice potrgani i klimavi toliko da ti se juha prolijeva dok je jedeš i kad ti jedan od glavnih kuhara ushićeno kaže: „Naravno da u naša tri različita restorana (kubanski, talijanski i japanski) služimo različitu hranu! Ribu, piletinu ili govedinu s rižom i povrćem!“ A to je, pogađate, apsolutno identična hrana onoj koju vam svaki dan služe, za doručak, ručak i večeru i u all inclusive restoranskoj menzi. Identična. Da, potpuno identična, majkemi.

U Havani, kad izađeš na ulicu, dobiješ virtualnu markicu na uhu, poput krave, zna se kojem vodiču pripadaš. On uzima proviziju apsolutno od svega što ti plaćaš. Čak i ako te nije on odveo na to mjesto, čak i ako više ne trebaš njegovu uslugu, on te slijedi poput psića, jer ti si njegova „obitelj“ i on ulazi za tobom na svako mjesto po svoju proviziju. Uglavnom ti ipak bude drago što je uz tebe jer su apsolutno svi, od male bebe do stare babe, nevjerojatno napasni i agresivni. Kad si „njegov“ on ih tjera i njega poslušaju, bez njega, zalijepi ti se pola Havane za rukav i ono najslađe i najgladnije dijete te, na kraju, pokrade (nas nisu, ali mnoge jesu).

Ono što na prvu oduševljava „i baš to nama fali“ je ta njihova muzikalnost. Svi znaju što je bilo i što je sada i svi vole glazbu i oko toga nema podjele ni spora. U svakom vozilu (bicikli, motoru, trokolici pa i na pješaku) postoji zvučnik ili instrument. Restoran ili kafić vjerojatno kao prvi i jedini uvjet za svoje postojanje ima živu glazbu. Ima i kvaka, a kvaka je da svi glazbenici žive isključivo od napojnica. Ne plaća ih gazda, nemaju dodatni, „pravi posao koji plaća račune“, oni sviraju od jutra do mraka i plaćaju ih isključivo turisti. Opet, ni to baš nije pravilo jer u Buena Vista Social Clubu (oprez, samo dvoje od šest smo uživali i bilo je prazno, a reklamira se kao krcato svaku večer) plaćaš ulaznicu 35 dolara i uključene su četiri cuge, nastupa ansambl od TRIDESETAK vrhunskih glazbenika, za neke sam prilično sigurna da su legende Havane, plesači i performeri, a ne žicaju napojnice. Kako to, kako to? Nemam pojma, Kuba je prečudna i prekontradiktorna zemlja.

Uglavnom, osmi dan, ono što te najviše oduševilo kad si tek došao postaje tvoja najveća noćna mora i počinješ im plaćati – da šute.

Polovicu kubanskih glazbenika preseliti u Hrvatsku da se to lijepo raspodijeli.

No, ne rade samo glazbenici i turistički vodiči na napojnice, jako je puno ljudi i zanimanja koji jednostavno nemaju plaću i to je normalno, rade za napojnice. I tu opet dolazimo do apsurda jer, pomisliš, nije to tako ni loše u turizmu, sigurno se jako trude da dobiju što veću napojnicu? Eh, da me bar sada možete čuti kako se smijem! Vjerujte mi, tako nisku kvalitetu usluge niste nigdje i nikada doživjeli. U čemu je kvaka? Nemam pojma. Kuba je misteriozna zemlja. Sve je manje turista, drastično se broj smanjuje iz godine u godinu, uz ovakvu uslugu to nije ni čudno. Kao što vlada ne zna da može uzeti još više ako digne kvalitetu smještaja tako se, npr., ona teta što naplaćuje korištenje toaleta, samo namontira pred toalet i ne radi ništa. Ona, zapravo, prosi pred toaletom. Unutra je prljavo, smrdljivo, nema sapuna, kamoli papira, sve je potrgano i raspada se, a ona sjedi i očekuje napojnicu, baš kao i sobarica s prljavim ručnicima, konobarica s različitim kavama i čašama, vodič kojeg ti vodiš, itd… očito nešto nije u redu s nama jer njima je život šaren, veseo i zaslađen nekim samo njima poznatim šećerom.

Došli smo do mora. I dalje mislite da mi imamo najljepše more na svijetu i da samo to more i sunce naplaćujemo jer nam je usluga i ponuda sadržaja loša? Odite đir do Kube. Vratila sam se kući, „na najljepše more“, a već mi nedostaje njihovo prekrasno more.

Ne, nije plićak do koljena tri kilometra od obale.

Zimska klima na Kubi za nas je savršena, oni hodaju u jaknama i duksama i svi su prehlađeni. Na 27 stupnjeva Celzijusa. Sad je jasnije i zašto Sjevernjaci hodaju goli i kupaju se u našem moru po buri, jugu i hladnoći ili barem onome što mi smatramo hladnoćom.

Pijesak na njihovim plažama je savršen. Mekan, sipak, ne lijepi se, svjetložut do bijel (ponijela sam kilu doma kao dokaz, skoro naj*** na carini). Oduvijek sam mrzila pijesak, ali ovaj naš, sivi beton koji pišaš i kakaš još danima koliko ti se uvuče svugdje. Od prije desetak dana obožavam pijesak!

A palme? Ah, kubanske palme! Cijele šume i drvoredi, koliko mi imamo borova toliko oni imaju palmi i ljepše su od borova, neusporedivo ljepše. I to nisu poput ovih naših, očerupanih, otužnih, uvezenih palmi, to su prekrasne, blještavozelene, vitke, glatke, prekrasne palme, cijele šume, jesam li to već spomenula?

A delfini? Evo, reći ću to, napokon, i javno: nabijem sve naše prevarante koji prodaju zalaske sunca s delfinima! Bila sam tri puta i više sam delfina vidjela na našim lokalnim plažama nego na tim izletima. Za „romantičnu večeru uz zalazak sunca i delfine“ dobila sam presušenu, staru skušu ili presušenu, staru piletinu i kiselo vino. Na Kubi dobiješ svježe jastoge i nevjerojatno iskustvo bliskog susreta s delfinima. Pod „bliskog“ mislim na puse, zagrljaje, dodire i zajedničko plivanje.

Kuba ima najstariji vozni park na planeti. Ne, Cadillaci i old timeri nisu samo atrakcija za turiste – to se tamo stvarno vozi, u svim dijelovima Kube. Kubanci sve živo popravljaju, ne zato što su ekološki osviješteni – ne, zaboga, nisu nimalo – nego zato što si u suprotnom ne bi mogli priuštiti nikakvo vozilo, stroj ni aparat. Vjerojatno će vrlo brzo ti old timeri postati samo atrakcija za turiste jer se itekako na ulicama zatekne i neko moderno vozilo.

Kubanci kažu da im je dovoljno da imaju zdravlje i hranu za obitelj na stolu, ali ti koji to kažu – lažu, jer obitelji nemaju, svi muškarci koje smo upoznali imaju neko dijete negdje, koje živi s mamom, istetovirano ime djeteta preko cijelih prsa, ali nikad se nisu ženili, vjenčanja i obitelj nisu u modi, samo salsa i seks bez zaštite. Imaju i zlatne zube i nakit, Iphone, Apple watch i pit bullove. Ne znam, meni to zvuči više od „zdravlje i hrana za obitelj“ i nipošto ne zamjeram što imaju, zamjeram laganje. I sigurna sam da će sve one silne kutije Lekadola Forte koje sam ponijela i ostavila „za dijete“ završiti u jednom od onih haustorskih dućana te donijeti još koji zlatni zub tati. Jebiga. I kubansko dijete bi ih prodalo. I kubanska baba i trudnica i to tebi, turistu koji ćeš doći poslije mene, dobiti temperaturu ili sraćku, a nisi se sjetio ponijeti Lekadol.

Kada ti otmu zadnji dolar koji si ponio, jer oni znaju da te mogu musti samo do razine keša kojeg imaš uz sebe, skinut će ti i gaće s guzice i to nekom srcedrapajućom pričom kojom će te uvjeriti da sve ovo, što je tvoj zdravi razum vidio i prepoznao, nije istina nego zla magija njihove omražene vlade protiv koje se bore tako da te ne vode u jeftinije, vladine restorane i dućane nego kod skupljeg pajde kod kojeg ima proviziju (25% od onog što si pojeo i popio, usput budi rečeno). Ovo s gaćama mislim ozbiljno, svi se sažalimo nad golom djecom i ostavljamo odjeću za sobom, a u improviziranim, haustorskim buticima, na štrikovima vise gaće, majice, hlače i suknje samo u jednoj boji i jedne veličine. Revolucija! Borba obespravljenog naroda je to, nabiješ na glavu kapu s Cheovim likom i ponosno koračaš jer si dio nje i pomažeš narodu.

U Kubi je sve na prodaju, pa i „Dobar dan!“. Onaj osmi dan, i ostatak svog boravka, to naučiš i bježiš glavom bez obzira svakoj nasmiješenoj glavi koja viče „Bon dia!“.

Početna cijena tvoje potrebe je 20 dolara. Što god da ti treba, najgluplja stvar koja doma košta par eura, čim si izgovorio da je trebaš košta minimalno 20 dolara. Jer je to „rijetko, skupo, ne može se ovdje lako nabaviti… welcome to Cuba, my brother!“

Kubanci su zarobljeni u svojoj zemlji, baš kao što si ti zarobljen tamo u taksiju, ako ga uzmeš na svoju ruku. To je istina. Politika njihove vlade gotovo potpuno im je onemogućila da napuste svoju zemlju čak i kao turisti. U tome vidim mogući razlog loše usluge. Oni misle da su savršeni jer ne znaju za drugo, za bolje, jer gore ne može. Opet, imaju pristup svijetu preko interneta, nije to Sjeverna Koreja, pa mi ipak nije jasno zašto ga tako selektivno koriste.

Jednu su nas večer oteli taksisti. Otmica se odvila tako da su nas bezbroj puta vozili oko pajdinog restorana dok nismo, napokon, pristali da uđemo. Nekoliko smo puta pokušali odbiti. Tada smo jednu pizzu Margheritu platili 30 dolara, a naručili smo 6. Jeftinije smo jeli jastoge. A pizza je poprilično lošija od one Ledove, Lidlove ili Mlinarove.

Povijest. Možemo i trebamo se kurčiti svojom austrougarskom i rimskom ostavštinom, ali Capitolio je potpuno ravnopravan u borbi s Arenom, glavni trgovi, španjolska arhitektura, impozantna tvrđava, Kolumbovo groblje, sve lokacije povezane s Hemingwayem, Cheom i revolucijom… ima se što za vidjeti. A nisam se još ni dotaknula ruma i cigara!

Kuba će se promijeniti, davnih dana su je prepoznali svi koji su je trebali prepoznati – slavne osobe, mafijaši i kriminalci i političari, ali eto, zbog nekog razloga još je nisu uspjeli (sasvim) pokoriti. Pitanje je vremena i opet, bit će to i bolje i gore jer savršenstvo ne postoji.

Kubu svakako i obavezno treba posjetiti i to što prije. Sumnjam da ćete se htjeti vratiti, ali bit će vam neopisivo drago i dragocjeno to iskustvo.

Za naš turizam nema straha, sve ono što mislite da je kod nas katastrofa zapravo je vrhunski, a ono što je odlično je savršeno.

(PS / A.B.I.)