BIT ĆE RATA, KAŽU SVI…
…a ja želim umrijeti od ljubavi.
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Točnije, kažu da je Treći svjetski rat već u punom zamahu. Često imam osjećaj da sam jedina osoba kojoj to nije smiješno. I koja nema svoje mišljenje o Trumpovim i Putinovim sljedećim potezima. Nemam uopće mišljenje o ikakvom ratu, zašto bih ga imala? Zašto itko razmišlja o ratu? Pogotovo osobe koje su imućne, moćne i mogu činiti što god požele. Zašto ne razmišljaju o godišnjem odmoru, o spašavanju gladne djece, izmučenih žena i napuštenih životinja? To bih ja činila da imam novce i moć, zato ih, vjerojatno, i nemam.
Valjda ću vječno ostat emocionalno i intelektualno osakaćena, nezrela, kad u četrdesetšestoj još uvijek moj pogled zaklanja ružičasta magla. Kad ne mogu shvatiti zlo. Ma koliko ono jednostavno objašnjeno bilo, ma koliko raščlanjeno na proste faktore i nacrtano, sa svim svojim bojama i jasnim linijama, ja ga nikad neću shvatiti. Kome to treba i zašto? I kad dobijem odgovore na ta pitanja, opet ću pitati – zašto? Poput malog djeteta s beskonačnim lancem pitanja „zašto?“ na svaki majčin odgovor. To dijete odraste i prestane biti znatiželjno, a ja, očito, neću nikada odrasti. Zašto? Zašto nekome, u dvadesetprvom stoljeću, treba rat? Kako itko može inače buntovnu, lijenu, nezainteresiranu, veselu, razuzdanu mladost natjerati da uzme oružje i krene u nekakav pohod, u neku drugu zemlju, ubijati neku drugu mladost s kojom bi se, u nekim drugim uvjetima, vjerojatno radije napili, rasplesali, poseksali…? Zašto bi itko htio svoj život u dvadesetprvom stoljeću mijenjati za rovove, frontove, krv, prašinu i smrt? Je li moguće da u cijelome svijetu nema više tih ljudi koji će se suprotstaviti ratu, odbiti puške, maknuti s političkih pozornica te, koji bi prolijevali krv? Kako ijedna majka može poslati svog sina u rat? Ijedna žena supruga? Kako je to moguće u dvadesetprvom stoljeću? Često glupave, zabezeknute face buljim u prizore rata na društvenim mrežama. U današnje vrijeme, pred očima cijeloga svijeta, netko se usudi voditi rat? Ubijati i napadati druge ljude. Ja nisam s ove planete. Ne mogu to shvatiti.
Anksioznost raste iz dana u dan. Ljudi se pitaju kuda pobjeći, gdje se skriti? Nismo slobodni. Nikada nismo ni bili. Ne možemo reći da smo slobodni ako nemamo slobodu odabira da živimo u miru, da ne želimo ratovati, da ne možemo pronaći komadić planete na kojemu ćemo živjeti u miru. Šetati psa. Kartati. Voljeti.
Masovno se kupuju stanovi u Dubaiju, tamo će biti sigurno, kažu. Stanovi su pristupačni, kažu. Ljudi su ljubazni i osjećaš se dobro, kažu. Mene hvata histerija, kako ću preseliti cijelu obitelj, sve prijatelje koje volim, psa, mačke, kornjaču i ribice u Dubai? Kako ću zaštiti sve koje volim od rata?
Zlo je uvijek isto, ima isto lice, lako ga je prepoznati, problem je u tome što je zlo zarazno. Danas se sprdamo, komentiramo na društvenim mrežama, uz čašu vina, na rođendanima i svadbama, sutra nam je pred vratima i nezaustavljivo je. Više nema nekakav nestvarni, daleki, virtualni profil nego je stvarno, mučno i izgleda, na prvu, poput dečka s kojem si nekad brijala u izlasku. Naravno da svim srcem, dušom, tijelom, cijelim svojim bićem, priželjkujem da se ništa od svih crnih slutnji ne obistini, da sve ostane daleko i virtualno, ali što ako…?
(PS / A.B.I.)