KAE OVO, FRENDE?!
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Uopće me ne čudi što je počeo rat, ja bih stalno pucala. Pucala bi svaki put kad potrošim svaki cent. I to ne (više) zato što je sve preskupo nego zato što ni to nije dovoljno. Zbog inflacije novac gubi vrijednost, kako se zove pojava zbog koje nečiji novac postaje vrjedniji od tvog?
Već mi dugo nije bilo ovako teško izraziti svoje misli. Svaku spoznaju dočekujem s veseljem, svaki kopun u guzicu meni je tek zalet za osvajanje svemira, ali… ma kae ovo, frende?!
Gdje god se pojavim ili čiji god broj telefona da ukucavam, navlačim svoje najnevinije lice, izvlačim najšarmantnije fraze, baš kao što je moja baba čuvala najljepše spavaćice za bolnicu. Ona je to činila radi dobrog imidža, možda čak i radi boljeg BESPLATNOG tretmana u bolnici. Ja to činim da bi mi osoba preko puta ili s druge strane veze (na koju se redovito ne javljaju) UZME NOVCE. I opet… pa kae ovo, frende?!
Svi su se počeli ponašati kao da svako jutro, uz jutarnju kavu, listaju milijarde, kao da moj novac smrdi i kao da, takvih, poput mene, imaju na bacanje. Onda stvarno predobro živimo. Onda stvarno nešto ozbiljno ne štima u svijetu, onda stvarno trebamo preslagivanje.
Više ne možeš za svoje novce očekivati dobru uslugu, kvalitetan proizvod, bolji tretman. Danas se, za svoje novce, možeš samo nadati da će ti htjeti prodati išta, da će ti se javiti na telefon, da će ti se smilovati i doći ih uzeti.
Ovo se više ne odnosi samo na majstore, pa ni samo na kozmetičarke i frizerke, ovo se sada odnosi apsolutno na sve. Ili su usluga i proizvod puno preskupi za ono što prodavatelj pruža pa mu ne treba toliko kupaca ili smo, ljudi dragi, puni para. Svi odreda. Bez iznimke. Nema sirotinje.
Osim proizvoda i usluga, danas prodajemo i veze i poznanstva. Stvorili smo krugove ovisnosti pa više nije dovoljno imati novac, proizvod ili vještinu već i poznanstva da krugovi mogu funkcionirati. To je razlog zašto neki, iz jednakih branši, propadaju, dok ovi drugi ne stižu zadovoljiti sve potrebe potražnje. Nitko nije lud da se da (svjesno) specijalizantu pod nož, ali isto tako ni friškoj frizerki. Nek vježbaju na nekom drugom, ja ću platiti više, čekat dulje, ali ću dobiti potpis na svoj rez, iako uz taj potpis uopće ne ide garancija kvalitete.
Jedino gdje danas možeš dobiti osmijeh, osjetiti se poštovano i da netko stvarno cijeni što si došao potrošiti novce, su najskuplji restorani i mjesta na kojima rade strani radnici. Ma koliko mi je neugodno sresti ih na cesti, instinktivno neugodno, ne zato što imam loše mišljenje o njima, toliko mi je olakšanje i drago sresti ih u trgovini. Oni će se nasmiješiti, zahvaliti, dotrčati do tebe, pitati te kako mogu pomoći. Zato što njima svaki cent još uvijek nešto znači, a nama ni stotine eura više ne znače ništa. Danas se pozdravljamo u tisućama, a ustajemo iz kreveta samo zbog stotina tisuća.
Nije ni čudo, kada mali čovjek ovako funkcionira, da su moćnim ljudima apetiti još veći. Da bi oni osvajali države, da bi pokorili svemir.
Danas svi lako zarađuju, još lakše troše, a nitko nema vremena i svi su nesretni. Danas ni prosjaci ne prose kovanice nego dvadesetice. Danas se javljamo na telefon samo velikim klijentima. Ne postoji više Knjiga žalbe jer nemaš prava na žalbu, jedva si došao na red, uzmi što ti se nudi, ako ti se ne sviđa ostat ćeš i bez toga. Sve je fino, sve je dobro, sve je kvalitetno i sve štima, kome ne štima bit će izopćen, izbačen, neće mu se više uzimati pare. To čak i ne zvuči loše, ali danas te vražje pare ne vrijede ništa, ako ti ih odbiju uzeti pojest će ih inflacija, ako ih danas ne potrošiš, sutra više neće vrijediti ništa. Postajemo bespomoćni roboti čije mišljenje više nije važno, kritika nema plodnog tla na koje bi pala, dolaze drugi, dolaze bolji, svi su zamjenjivi, više ne samo radnici već i klijenti. Ipak, neće to vječno biti tako. Sve ima svoj zalet, vrhunac i kraj. Nalazimo se u vrhuncu, kad se stagnacija prodaje, povećanje ponude, smanjenje potražnje još može opravdati i nazvati trenutačnom. Kad dođe kraj opet će svaki novac vrijediti isto, tražit će se kvaliteta, dobra usluga, ljubaznost i, da, frende, javljanje na telefon.
Čovjek može promijeniti sve osim prirodnih zakona, a oni kažu da se sve ponavlja, sve se vrti u krug i baš uvijek žanješ onako kako si sijao. Još kažu da je pravda spora, ali uvijek dođe do cilja. Kažu i da ne jebu lijepi nego uporni, ja bih dodala i strpljivi. Možda nam i ne treba baš svaka novotarija koju Internet proglasi popularnom, možda se polako vraćamo jednostavnijim stvarima. Možda su umjetni imidži poput umjetnih materijala, naizgled neuništivi, uglavnom neupotrebljivi.
I zlo i dobro uvijek je isto, samo mijenja naličje, baš kao i ratovi. Argumenti poput preko dvije tisuće godina iskustva, bržeg protoka i lakšeg pristupa informacijama, boljih životnih uvjeta i kvalitetnijeg obrazovanja ne znače nam ništa, suštinu naših bića i dalje ne poznajemo i ne možemo ukrotiti. Pohlepu, zavist i bešćutnost ne možemo iskorijeniti. Rat ne možemo spriječiti.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(PS / A.B.I.)