RESPEKT SE ZASLUŽUJE
Piše: Sonja Sabol
Kako se postaviš prema čovjeku tako bi trebalo biti … Ili ti rade iza leđa ili protiv tebe, zmije ujedaju i tapšaju. Bolje da ujedaju nego da ti stavljaju svoje prljave ruke na ramena i čestitaju na postignuću. Respekt je poput izgradnje kule u vremenu koje ne staje, renoviranje i potraga za beskrajem. Respekt se odaje u tišini mraka kada vino stoji na stolu bez da se boca otvara.
Činjenica koja razara… Suživot u vremenu, kada su čast i poštenje samo ulaznica za neka skrivena mjesta jer su ljudi suviše prokleti da bi uspjeli održati odnos. Onako kako se odnosimo prema psu koji laje, mišu koji uđe u našu kuću po mrvice… Tako se odnosimo i prema ljudima, surovo i direktno. Pas je vjeran a miš samo luta naokolo tražeći hranu.
Stol s mrvicama je danas čest poklon onih koji nam svoju ljubav ne dozvoljavaju, već udjeljuju kao gospoda sirotinji. Respekta nema, kada te netko voli on tebi daje tanjur pun hrane, a ne mrvice koje na kraju pojede miš.
Pogledi su više nego očiti, za stolom sjedi čovjek koji kalkulira, drugi igra igrice vlastita zadovoljstva dok te treći ne može organski smisliti ali ti se lukavo osmjehuje. Nije divlji zapad, nema revolvera ali jezik pokvarenog čovjeka puca jače i ulazi dublje nego metak. Respekt, što je to?
Onaj dio kada te čovjek mrzi ali dovoljno poštuje da te ne dira, kada si za njega mrtav ali on ne govori loše o tebi iako bi mogao izreći svašta. Bog sudi a mi smo samo figure na šahovskoj ploči koje potežu svoje korake, jedan korak za kralja, drugi za lovca i treći za kraljicu.
Rukovanje nakon izgube, gledanje u oči protivniku koji je bolji, težnja da usprkos porazu ostaneš čovjek je više od igre, to se zove respekt. No, poštovanje je izgubljena relikvija kojom barataju snažni i jaki ljudi koji znaju da je život samo trenutak do smrti. Zaborav, sve odlazi u sjećanje, život se rasprsne u lavinu koja proganja one koji nisu uspjeli voljeti na vrijeme, one koji nisu poštivali i one koje nisu ginuli prije negoli su živjeli.
Pas ostaje gladan kao i njegov vlasnik, dok miš grabi sve preostale mrvice sa stola. Takvi su i ljudi… Više je pasa lutalica nego miševa, više je ne čovjeka nego ljudi od časti i poštenja. Koliko je potrebno vremena da čovjek shvati kako mu je život samo trenutak.
U neizbježnim okolnostima, ljudi shvate kako su izgubili puno više nego što su dobili, no shvate prekasno. Kada te ljubim onda te štujem poput Boga, nije bitno koje si vjere, koje si nacionalnosti i koga odvodiš u krevet ako si prema meni čovjek. No kada ne čovjek ne cijeni čovjekovu prisutnost, blizinu njegove energije i riječi, tada je potrebno spremiti gozbu za sjećanje.
Stol na kojem se večera poslužuje hladna a ubrusa nema… Nedostaje voda, čisto srce i duša, nema salvete kako bi ne čovjek obrisao svoje nepce, nema ni čovjeka koji ga je poštivao jer respekt se zaslužuje. Ponekad u mraku i tami, pas i miš se susretnu, no između njih nikada ne može biti iskreno prijateljstvo.
Iako je razlika velika, čovjek uči od ne čovjeka što je nemarno ponašanje dok tiranin uči od čovjeka što je poštovanje. Svatko nakon večere odlazi u svoj krevet, ipak čovjek se budi radostan a ne čovjek nesretan. Miš se budi u svojoj slini i odlazi po još mrvica dok pas i dalje čeka obrok… Kraljica i kralj, baš kao i lovac, budu spremljeni u istu kutiju.
Svi mi živimo zajedno ali razlika se nalazi u našim dušama. Razlike nisu vidljive kao što je naša boja kože, status, moć, ljepota, bogatstvo… No jedno je sigurno, ne izražavaju svi poštovanje, zapravo većina ne zna što to uopće znači.