NEMA TE ALI TU SI
Piše: Sonja Sabol
Za sve one koji su prerano dignuli svoja krila i otišli na jedan let u nepovrat. Smrt koja na kraju svojeg tunela ima svjetlost. Nije opera ali soneta vječne pjesme života koju nam pjevaju njihovi anđeli čuvari dok nam šalju znakove da su naši voljeni vječni, bez obzira na to što ih nema, tu s nama, fizički…
Mnogi bi voljeli da su doživjeli neke stvari sa svojim voljenima. Uspjeli na vrijeme uraditi nešto, kazati jedni drugima, odati si tajne i odgovore na vječna pitanja mladosti i starosti. Al jebeš sudbina je pomiješala karte drugačije. Prozor se otvorio a jedno poglavlje završilo, tako uvijek biva.
Došao je dan kada prelazim iz djevojke u ženu, nema te ali tu si. Za mene si vječan. Vječan kao sve one korice knjiga koje stoje u knjižnici u koju smo išli zajedno. Za mene si ti dio koji nikada neće prestati živjeti baš kao sve te istine ispisane u tim knjigama koje si rado čitao.
Vječne energije isprepletene među ovozemaljskim svijetom. Premda odem na to mjesto gdje su sve te kosti, gdje su ispisani datumi i godine, nikada to ne doživljavam kao kraj. Odbijam vjerovati da je kraj jer ne vjerujem u kraj, duše nikada ne umiru samo ostave svoje ruho, svoje tijelo ovdje na zemlji…
Sve te knjige govorile su o čudesima, tunelima, energiji, prolazima, misterijima, zagonetkama, reinkarnaciji…Ljudi moraju shvatiti da postoji drugačije, ali prije svega, da sve o čemu piše u tim knjigama je istina. Snaga i sile koje uzimaju i daruju, rađaju i oduzimaju, to je svijet pomiješanih karata.
Alfa i Omega, početak i svršetak-sve.
Bez roditelja smo kao pile na isprekidanoj cesti a s njima je staza života potpuna. Pa ipak čuda su stvorena da vjerujemo u mogućnost kako i nakon njihove ljubavi, energije, možemo krenuti pravim putem, putem svojih snova.
Prođeš rat svoje obitelji i ostaneš živ, ratnik vječne moći i snage nad životom koji je toliko surov ali predivan. Uvidiš kako je vrijeme tek puka linija života.Kada ovladaš svojim manama one također postanu tvoje vrline, kada naučiš što znači život u sekundi onda nema tog zla koje te može smrviti.
Slike u albumu više nisu važeće jer slike u glavi su značajnije. Sve je tako pejzažno, umjetnički, a opet toliko životno. Preljeva se boja svih životnih događaja a ti si umjetnik koji učini od najgorih platna najbolje djelo. Remek djelo vlastita života, kojim su te učili veći od tebe, tvoji roditelji.
Nedostaješ mi tako prokleto, ali majka je od mene učinila lava i zato te uvijek štujem i pognem glavu nad životom. Sve nedaće, boljke, tragedije i problemi su od mene sačinili karakter koji je neuništiv. Zato oče hvala ti na najgorem i najboljem, bila mi je čast igrati s tobom, kockati nad životom.
Majko hvala ti za sve borbe, brigu i neizmjernu ljubav koju mi daješ.Čast mi je što su me odgojili igrači kao što ste bili Vi. Surovo, bez lažnog sjaja, ali tako jebeno iskreno.
Ovo večer pijem u vaše ime.
,,Zato znaj ne mogu mi ništa.”