INTERVJU – DRAGO PLEČKO, VELIČINA ČOVJEKA DOLAZI IZ NJEGOVE NUTRINE
Piše: Sonja Sabol
Kako opisati čovjeka koji je ozdravio mnoge, nadahnuo, te pritom svojom životnom misijom inspirirao ljude koji ga gledaju i slušaju, čitaju njegove knjige i razmišljanja.
Gdje svrstati takvog čovjeka? Napisati knjigu o njemu? Napraviti film ?
Zapravo on je svuda oko nas, on živi i to na vrlo jedinstven način življenja života.
Zbog ljudi kao što je on, vjera ima posebnu svrhu, jer ono što je očima nevidljivo duši nije.
Drago Plečko i da želi ne može ostati ne zamijećen, njegov govor je prepoznat svuda, njegove metode liječenja su postale čudo… Kada je riječ o samoj duhovnosti, za one koji ne vjeruju on je možda ekstremist dok za druge je veliki znalac, duhovnjak i naprosto genije!
Vaš dugogodišnji rad popraćen je u svim medijima, novinama i portalima, od samog početka vašeg života do danas što Vam je najviše oduzelo vremena u otkrivanju ovog zagonetnog života gdje su religija, duhovnost i duša poput jednog puta?
Dakako to je bila meditacija koju uporno prakticiram oko 50 godina i prošao sam sve sustave tako dugo dok nisam dosegao nivo da razumijem ta viša stanja svijesti i moći koje ih prate u neurofiziološkim terminima i na taj ih način mogu prenijeti drugim ljudima. Bez mistifikacije kada je ona inspirirana komercijalnim motivima ili nekog klečanja pred guruima kada je to posve nepotrebno. Naravno, kako sam osobno poznavao Dalaj Lamu i Maharishi Mahesh Yogija prakticirao sam njihove sustave, kao i Shivabalayogijeve i još neke i stanje koje se nakon nekog vremena postiže mogu opisati kao „stanje posvemašnje unutarnje izvjesnosti“ ili „stanje svih mogućnosti i blaženstva bez objekta promatranja“. Ne znam kako bi to drukčije opisao no ljudi poput dr Andrew Newberga s Penn State, dr Michaela Persingera s Laurentian State University, drSrinivasana Ramachandrana iz San Diega i još nekih su znanstveno objektivizirali ta stanja. Naravno, ona najviša stanja kao samadhi, satori i slično se teško postiže ako ujedno vodite normalan svjetovni život pa je to rijetkost. Iako ne nemoguće a i to jest i cilj svih nas.
Vi ste čovjek koji se susreo s mnogim pojavama, ljudima, stanjima i transcendentalnim iskustvima, što Vas je najviše dotaknulo od svega toga? Određen događaj, ozdravljenje osoba kojima ste ujedno pomogli ?
Pa, uspjesi u liječenju ljudi su svojevrsni okidač za euforiju. Kada sam jednu novinarku pomogao izliječiti od multiplogmijeloma, jedne od najtežih bolesti uopće, drugog novinara od Hodgkinova limfoma IVb i ti su ljudi živi i nakon deset godina onda je to potvrda mojih ideja. Tu je i jedna žena oboljela od raka dojke s metastazama na jetri koja je imala nezamislivo visoki tumor marker 4700 (normalni je 25) kojoj sam produžio život za pet godina a druga slična već osam godina hoda okolo s istom metastazom na jetri. Tu je i niz slučajeva drugih bolesti, napose i brojnih psihičkih problema, stotine njih. Neki su slučajevi bili senzacionalni mada ne, naravno, česti. Kao slučaj žene oboljele od Guillome-Barrovog sindroma koja je već par godina bila u invalidskim kolicima i iznenada prohodala. Ima stotine raznih priča, oko 120 sam ih stavio u Svjedočanstva na www.dragoplecko.com . Problem je u tome da nikada ne mogu unaprijed reći hoće li moj tretman uspjeti jer su to anegdotalni dokazi uglavnom zato što znanost nije pokazala interesa za njih. Što je meni sada zapravo nevažno. Važno je pomoći …
U emisiji RTL Direkt je voditeljica pitala da li ste vakser. Jeste li?
Nisam. Da razjasnimo pojmovnik. Vakser je osoba koja se cijepila i druge uvjerava da se cijepe. Cijepljena je osoba ona koja se cijepila jer je donijela takvu odluku za sebe što je njeno pravo. I ne uvjerava nikoga da to učini. To sam ja. Cijepio sam se zbog mojih godina i troje unučića koje ne želim ugroziti. Protivnik sam nasilnog cijepljenja. Antivakser je osoba koja se nije cijepila i uvjerava druge da se ne cijepe. U emisiji me voditeljica nespretno pitala da li sam vakser, bez neke namjere. Odgovorio sam da ”nisam ni jedno ni drugo i da svako mora za sebe donijeti odluku. Cijepio sam se jer sa 70 godina smatram da mi je cjepivo manji rizik od Korone…” Njen završni komentar zbunio je dosta gledalaca jer je rekla: Nadam se da će i drugi slijediti vaš primjer…
Jeste li ste ikada u sebi imali osjećaj da će Vam život biti nadasve drugačiji?
Hmmm, to je dobro pitanje. Ja sam imao fotografsku memoriju i u gimnaziji sam bio odličan đak ali uvijek iz vladanja jedinicom pa sam promijenio tri gimnazije. Opijao sam se i redovno tukao po disko klubovima, kartao cijele noći i uživao u takvom životu. Tako sam upisao kemiju na PMF-u. Više manje sam nastavio istim stilom života i ne se baš trudio ali sam ipak diplomirao s 24 godine i nastavio postdiplomski studij te bio asistent na Odjelu za organsku kemiju i biokemiju. Puno sam čitao druge stvari i strahovito su me privlačile avanture i, što je paradoks, duhovnost. Iako sam bio zapaljen za kemiju ostavio sam je i krenuo na putovanja. Prvo Polarni krug i tajne mumija, pa tibetanske lame i Istok sve dok mi prvi filmovi nisu prikazani u mega popularnoj emisiji Saše Zalepugina „Nedjeljno popodne“. Počeli su me pozivati TV studiji, novine, radio postaje u cijeloj SFRJ. I tada sam postao pionir alternative, dakle i bioenergije, parapsihologije, meditacije, joge, prirodnog liječenja i tome otvorio vrata. Novinari su mi nadjenuli titulu „Kralja alternative“. Vrhunac je bila VI Svjetska konferencija psihotronike u Zagrebu koju sam pokrenuo s Ivanom Nosalom i uz pokroviteljstvo revije Vikend, zahvaljujući Dragi Bujanu. Tu su se pojavila svjetska imena parapsihologije kao Puharich, Rejdak i mnogi drugi. Time su vrata bila širom otvorena……Od 32-e godine starosti, kada mi se rodila kćerkica Ivana nisam se nijednom napio, potukao, kartao niti popušio jednu jedinu cigaretu…Kasnije sam čak upisao interdisciplinarni doktorat na Medicinskom fakultetu koji sam napravio do pola a onda je nestalo sredstava iz fonda i prekinuo sam. Bila je to Karma koja me upućivala da za mene sprema neke druge stvari….
Vođeni svojim iskustvom, vjerujete li u postojanje duše i nakon smrti? Ostavljaju li naši voljeni tragove odnosno znakove svuda oko nas, samo ih moramo znati prepoznati…
Za to nemam dokaza ali osobno vjerujem da postoji neka vrsta zagrobnog života, na to ukazuju i moja osobna iskustva u meditaciji a i svjedočanstva brojnih ljudi od kojih sam neke i sreo kao dr Raymond Moody, Melvin Kelvin, Kenneth Ring, William Bulman, Betty Eadie, dr George Ritchie, bračni par Fenwick, Elisabeth Kubler-Ross, Dannion Brinkley koji je umro dva puta i u novije vrijeme neurokirurg Eben Alexander koji je preživio sedam dana kome. A nabrojio sam ih samo nekoliko. Dakako svećenici i lideri svih religija također vjeruju u to.
Pitanje javljanja „s druge strane“ je zbunjujuće. Nobelovci Crookes, Lodge i Bergson su u to vjerovali i početkom prošlog stoljeća je Društvo za psihička istraživanja u Londonu načinilo niz pokusa. Bilo je tu prevara i nejasnoća ali u cjelini su ukazali na to da taj život vjerojatno postoji. U novije vrijeme su najšokantniji pokusi jedne engleske grupe koja je zazivala duhove pod kontrolom znanstvenika pet godina, snimala ih na filmove i ponavljala petstotinjak puta. Sve je to snimljeno u dokumentarcu a imate i fenomen transkomunikacije u svim oblicima prema kojima se pokojni javljaju bližnjima.
Kako se radi o rubnom području nemoguće je nešto tvrditi s potpunom sigurnošću. Postoje čak seanse na kojima se javljaju osobe iz budućnosti! To nije na granici znanosti nego ludila. No, tko zna….
Da bi čovjek bio otvoren ka pogledu na svijet on mora vjerovati da nema granica između vidljivoga i nevidljivoga, je li to točno?
Apsolutno. Ali nevidljivo može postati vidljivo ako se svijest proširi i izađemo iz onoga što Wolinski zove „permanentni transevi raznih dubina u kojima živimo cijeli život“. To buđenje dolazi nakon što shvatimo koliko smo programirani podsvjesnim sadržajima koji su rezultat odgoja, strahova, predrasuda bez osnove, negativnih iskustava koja smo potisnuli a znamo da sadržaji naše podsvijesti imaju utjecaj na nas u 95% situacija a da toga nismo svjesni i toj ideji pružamo otpor. Samo deprogramiranje, kroz hipnagoško i hipnapompnostanje i subliminalni utjecaj na svijest nas može uzdrmati iz tog svojevrsnog sna. A vjerujemo toliko čvrsto u realnost vanjskog svijeta, vrijednosti vanjskih uspjeha da im se ne možemo otrgnuti. To je istina o modernom čovjeku. Otuda njegove tuge, strahovi, neslaganje s djecom, rastave braka, nasilje i bol.
Svaka bolest vezana je uz određenu emociju, rak je bolest koju određuje duboka akumulirana uvreda, motivacijska autorica Louise Hay svojedobno je napisala kako rak ubija kada se osoba umori od života…”Koje je Vaše gledište toga?
Hayeve je dobra, popularizirala je Murphyjeve ideje jako dobro i oslanja se na upornu autosugestiju. Slična je i Shakti Gawain ali uključuje i vizualizaciju, tu je Vincent Peale koji je prodao desetak milijuna knjiga u kojima kao sugestije koristi riječi Isusa Krista iz Biblije a nemojmo zaboraviti i klasičnu tehniku Emila Coea. U novije vrijeme i u nas oživljava nešto jednostavniji ali dobar pristup Mirjane Krizmanić a meni je dopadljiv i malo melankolični Robert Torre. No ja to vidim drukčije. To ipak ne dopire do najdubljih slojeva naše psihe pa su neka senzacionalna izlječenja pogotovo od raka vrlo rijetka. Moja je tehnologija subliminalni CD koji prvo dovede čovjeka u hipnagoško stanje da bi primio skrivene i pozitivne poruke. Najnovija mjerenja funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI) pokazuju da pjevači najstarijih dijelova indijskih Veda, Rig Vede, imaju frontalni dio mozga znatno veći nego prosječni ljudi. Što nam to govori? Da neki nesvjesni utjecaji koje ni ne razumijemo utječu na razvoj ključnih dijelova mozga.
Hayeva nije u pravu. Ima puno onih koji nisu nimalo umorni od života i umiru od raka. Zar je Steve Jobs bio umoran od života? Ili Agnellijev nećak? John Wayne, Gary Cooper, Humphrey Bogart…Genetika. To je taj životni program i okidač. Čiji misterij ne razumijemo. Znamo samo to da možemo to odgoditi više ili manje.
Smatrate li da je ovom svijetu potrebno više ljudi koji imaju razvijenu empatiju, jer nažalost ovo je svijet koji tone u kaosu narcizma i neljudskosti…U čemu je glavni problem toga? Dostupnost svega ili su ljudi jednostavno počeli gubiti volju, izuzev svih moralnih vrijednosti koje su naprosto izgubljene…
Empatični ne možemo biti jer smo tako odlučili. To je spontani osjećaj koji dolazi iznutra a da bi tako bilo moramo prvo sami biti sretni ili bar ne frustrirani. Verbalna je empatija beskorisna a krcat je internet takvim bajkama. Ljudi ridaju nad sudbinom djece iz Afrike a imaju takove u susjedstvu i ne pada im na pamet da im pomognu. Oni bi srce dali svijetu ali se tužakaju sa susjedom zbog komadića ledine. To je to kolektivno licemjerje koje proizlazi iz težnje za iskustvom vlastite veličine. Postoji poseban oblik vjere i duhovnosti koji sam stvara empatične ljude. On može postojati i kod ateista jer riječ, definicija jest samo naljepnica ali ne ono što čovjek jest u svojoj nutrini. Ne možemo svi biti Majke Terezije ili Schweitzeri ali je dovoljno da ne činimo zlo. I već će svijet biti idealan.
Moram vam priznati kako su me ljudi kao Vi oduvijek inspirirali, radije rečeno, fanatično se divim osobama poput Vas ! Sam sklop razmišljanja, (ako se tako mogu izraziti) otvorenost prema svijetu i vidicima, vjera kako postoji apsolutno sve van našeg prostora, dometa… To je rijetkost, jeste li kada stali i zapitali se zašto je baš meni namijenjena ova misija?
Zapravo nisam. Misli i ideje mi same naviru. Odgovori na sve mi dolaze u snovima ili kroz sinkronicitete, to unutarnje blaženstvo osjećam gotovo stalno, vidim ono što drugi ljudi ne vide, osjećam vanjske boje u sebi, iznutra i znam da smo mi projekcija vanjskog svemira a on je naša projekcija. Sve je jedno. Vjerujem u biocentrizam Roberta Lanze.
Ali to me ne ispunjava ponosom. Shvaćam da sam samo jedan mali prolazni kotačić jednog golemog i neshvatljivog plana. Istog za katolike, muslimane, pravoslavce, hinduiste….
Što sebe vidiš iz većih visina jasnije ti je koliko si sitan…
Vjerujte li da nam zvijezde kroje sudbinu, tj. mogu li određeni događaji biti zapisani prije našeg rođenja? (Duša je odabrala određenu obitelj, iz tog kompleksnog i kaotičnog života bila je emocionalno i psihički mučena da bi kasnije tijekom svojeg odrastanja nadahnula druge ljude) Hajde da kažem, zvijezde su sudbina koju Bog (sila) drži…
Astrologija i alkemija su drevni načini otvaranja ljudske psihe prema arhetipovima dakle Kolektivnom Nesvjesnom odakle su primali poruke koje su oblikovale njihov život. Zvijezde su bile gospodari jer su ljudi u njih vjerovali i sve su radili u skladu s tim vjerovanjima. Ako u to vjerujete djelovat će i na vas a ako ne neće. Magija i poganski rituali su samo alati za pronalaženje onoga za čime svi ljudi teže. Iz vremena kada drugih alata, kao Jungovske analize i magnetske rezonancije nije bilo…
Čudotvorac vlastite kreacije životnog puta, čovjek koji posjeduje dar, njegova uloga važna je u medicini, pogledu na svijet, u svim darovima koje nam Bog odredi sudbinom života. Jednom prilikom Drago Plečko je izjavio ”Vidjeti budućnost je prokletstvo.”I znate što, slažem se u potpunosti s njime! Svijest i podsvijest je igra uma a kako bi progledali moramo biti otvoreni prema nevidljivome, međutim, mnogi nisu jer se bore da zapravo vide samo ono što im je vidljivo ali i ne ono nevidljivo. Drago nam godinama ukazuje na taj svijet, znao je, predvidio je događaje ali nikada ga nije napustila želja za pomaganjem neovisno o svemu. Zbog toga je ovaj čovjek poseban.
Veliki ljudi su obzirni jer znaju kako je vrijeme sada i ovdje. U velikom čovjeku kao što je Drago Plečko ne postoji ego (JA) on je čistina (srce). I znate što, varate se ako ne vjerujte u snove, svijet vidljivoga i nevidljivoga. Ako ljudi nisu povezani s duhovnim svijetom, njihovo srce nema prave, kvalitetne životne radosti već je obuzeto iluzijom materijalnog i lažnog…
Zbog toga u ime svih ozdravljenih, onih koje je nadahnuo, inspirirao i pomogao na bilo koji način želim reći HVALA VAM, GOSPODINE DRAGO PLEČKO !