EKSKLUZIVAN INTERVJU- ANA RUCNER, MAGIJA KREIRANJA VIRTUOZNE UMJETNOSTI
Piše: Sonja Sabol
Iza pravih umjetnika uvijek je veliki put uz mnogo rada, iza nje je mnogo predanosti, učenja, shvaćanja svoje domene postojanja i naposlijetku kreacije velike umjetnosti.
Ana Rucner, virtuoz svoje magije sviranja na violončelu.
Njezini graciozni pokreti su tehnika ujednačenosti uma, sviranja i energije.
Biti umjetnik kao što je Ana Rucner je dar od Boga, ono čuvstvo predaje iz nekih drugih dimenzija. Nekad nisu potrebne ni riječi, baš kao što je u zadnjem postavljenom pitanju Ani i meni telepatija odigrala svoje…
Draga Ana, zadovoljstvo mi je da mogu napraviti intervju sa uglednom violončelisticom kao što ste Vi! Kako je krenula ljubav prema poslu koji radite danas? Neki scenski kutak u vašem djetinjstvu, mozaik maštanja i snova koji su vas pokrenuli u visine na kojima danas izvodite magiju?
Draga Sonja, moram priznati da ste me već prvim pitanjem bacili s nogu, a i sva niže navedena pitanja koja sam pogledala govori o vama i vašoj kvaliteti. Tako da prije svega, hvala vam na vašem talentu jer s ovakvim novinarima je čast razgovarati. Ukratko ću vam odgovoriti na vaše prvo pitanje. Nikad glazbu nisam smatrala poslom, nego svojim poslanjem i poklonom s neba. Kreirati te imati mogućnost da vaš rad netko želi čuti, za mene je ogromna radost. Put do toga bio je iznimno trnovit i dug, a slobodno mogu reći da je i danas, te vjerujem da će uvijek i biti. Ali to je divno, zar ne?! Boriti se za nešto u što vjeruješ i voliš. Sve vam je to krenulo od moje majke, violončelistice Snježane. Ona je ta koja mi je prva dala violončelo u ruke, ona je ta kojoj se i dan danas divim, kako u sviranju tako i u svemu što radi u životu. I ono najvažnije, za svaki moj napredak ona je ta koja je stajala uz mene u najtežim trenucima, onima kad sam čak i posumnjala da nisam dobra i da ne mogu. Svaki svoj današnji uspjeh dugujem svojoj majci!
Vedar duh, predanost, karizma i rekla bih posebna istančanost prema ukusu koji posjedujete kada je riječ o cijeloj izvedbi koju Vi radite na sceni, koliko je potrebno dati sebe? To su ruke, um, skladba, pokreti tijela, energija…
Vaša zadnja rečenica bila bi i odgovor na vaše pitanje. Sve navedeno je prilično bitno. A svakako prije svega potrebno je imati jasan cilj, priremiti um za veliki rad i svojevrsno odricanje, kao i za svojevrstan neuspjeh jer neke stvari neće biti takve kakve si mi zamišljamo. No, svakako je potrebna volja, koncentracija i samopouzdanje, a koje se treniraju cijeli život. Također, vrlo je važno voditi uredan i zdrav život! Nema uspjeha bez predanog rada. Talenat je jedan dio, ostalo su red, rad i disciplina. Ne mogu ja sebi dozvoliti raskalašen život, neprospavane noći i prazne, pasivne dane, jer to dugoročno gledano nema smisla. Godine te potroše i nestaneš. Umjetnici koji neuredno žive ne mogu dugo trajati, a poanta uspjeha i jest trajanje. Na kraju … “It’s all about effort!”
Žena koja je od svoje umjetnosti napravila remek djelo, zapravo Vi ste sama po sebi umjetnost. Što vas je učinilo ovako jedinstvenom?
Ja vam smatram da je svaki pojedinac jedinstven, no to znamo i bez da ja sad to govorim. Radi se o tome da je svatko od nas rođen s nekim darom koji je dobio od Boga. Na pojedincu je da ga kroz život prepozna, spozna i iskoristi na najbolji mogući način. Za mene su moja glazba i violončelo nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. Dok sam živa, svirat ću i razvijat tu ljubav prema glazbi koja je utkana u svaku moju poru!
Gledajući koncerte i slušajući vas kako stvarate, čini li se svijet i dalje velikim za Vas?
Mene svijet nikad nije zanimao u toj vrsti mjere. Ja kad sviram odlutam u svoj duhovni svijet, koji i nije uvijek onakav kakvim ga zaista zamišljam jer niti glazba koju izvodim nije uvijek ista. Ona diktira!
Veliki profesionalac, krasi vas jedna odlika koju imaju veliki umjetnici… Vi živite ovo što stvarate, poput igre koja traje kroz tijek vremena u kojem nižete uspjehe a opet ostajete vrlo pristupačni i ugodni za poziv na razgovor. Da li je za to zaslužan dio bliskih ljudi koji su vas uvijek nekako držali prizemljenom ali ipak dali oduška da pokažete svoj dio sebe?
Vi toliko lijepo pišete ova pitanja da me moram priznati, pomalo ostavljate bez teksta. Reći ću vam jedno; skromnost i poniznost su ključ svakog uspjeha, a to ne dolazi samo od sebe. Čak se usudim reći da niti dobar kućni odgoj, ma koliko važan bio, nije dovoljan za ove dvije važne stvari. To se postiže žrtvom, davanjem, iskustvom, prihvaćanjem realnosti i na tome se radi svakodnevno. Samo molim Boga da mi nikad ne dozvoli da se lažno uzvisim u svijetu, jer jedino što želim je da budem velika u njegovim očima. To je sreća!
Da li je u vašem životu bilo prepreka za koje ste mislili da ih neće moći premostiti pa ipak jeste?
Prepreke doživljavam na dnevnoj bazi. Razne nepravde, neshvatljive situacije i slično, ali hej; pa nije li to samo jedan život?! Onaj u kojemu svoj križ jednostavno nosimo jer bez križa nema niti novog dana. Sve situacije u kojima sam se našla ili se možda i sada nalazim, prihvaćam i nikada ne odustajem. Ali samo da napomenem, da to od čega ne odustajem, to su stvari koje prvo prespavam, izmolim i onda ustrajem u svojoj odluci, pritom, nikad ne šteteći drugom.
,,A muzika života neprestano svira, pa uhvati ritam koji ona bira.” Ivan Vukić- Ritam ljubavi i ritam strasti, jesu li identični kada je riječ o samo življenju umjetnika kao što ste Vi?
Upravo sam ovaj citat nedavno stavila pod jednu svoju sliku na društvenim mrežama. A ja ću vam reći svoj “Glazba je ritam života, ona je lijek, radost, izazov i veliki poklon koji svi možemo uživati i podijeliti!”
I za kraj, željela bi vašim čitateljima dati savjet koji meni pomaže. On se zove “Živa vjera” Čovjek koji vjeruje, taj se ne boji, taj i neuspjeh prihvaća kao uspjeh jer zna da nešto što se nije desilo kako je zamišljao, vjerovatno nije niti trebalo biti. Bog ima plan za svakog od nas i ako mu samo malo povjerujemo, život će nam biti ljepši. Možda izazovniji, ali svakako ljepši, čišći i ispunjeniji. I ovaj intervju, kada sam ga krenula pisati, prvo sam se pomolila i eto, napisala sam ga u svoje bilješke u 15 minuta. To se dešava kada dozvoliš Gospodinu da djeluje kroz tebe. Tada on preuzima tvoje prste, misli i djela. A s obzirom da je On ljubav, onda ovdje iz mojih pitanja možete pročitati samo isto. Ljubav.
Nekoć davno bog Apolon se zaljubio u instrument boga Hermesa te je odmah poželio uzeti mu čuvenu liru. Nekako, usprkos trampi koju su učinili Apolon je dobio liru u koju se naprosto zaljubio od prvog trena kada ju je ugledao. Od tada nije prestao svirati …
Ana je svoje violončelo uzela ka sebi poput nečeg svetog, što zapravo i jest.
U umjetnosti je sve sveto, baš kao i u životu. Kada ona svira, nastane tišina, nebo gleda sa svojih visina, pušta ju da stvara jer zna kako je u njoj moć kreacije koju ona radi sa strašću i ljubavlju. Čin skladbe u kojoj se spojilo ljudsko i božanskog.
Hvala Ana Rucner, hvala Vam na predivnoj i nadnaravnoj umjetnosti!
Fotogalerija sa Aninog koncerta u prekrasnoj Areni:
