TESTOSTERONI
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Vizualni sam tip, od onih kojima je najveća muka imati građevinske radove u kući, birati pločice, laminat i namještaj dok ga ne vidim u prostoru u kojem će bivati.
Testosterone je teško vizualizirati, ili nije? Koja je vaša prva asocijacija? Za sve one koji su kao ja, vizualizirajte ovo:
Ured pet puta tri metra, zima, jedan mali radijator, vrata zatvorena i četiri muškarca i ja… kolege s posla, ne ono što vaši prljavi mozgovi odmah zaključuju!
Svaki sam dan slušala priče, muškarci su brbljaviji od žena, i maštovitiji, neke priče na daleko smrde na „lovačke“, a neke su samo dotjerane da bi publiku držale koncentriranom (s time se mogu poistovjetiti).
Priča od tog dana ekstremno je zanimljiva, iako ni ona od dana ranije nije bila loša… o ribičiji… ta, po meni izuzetno dosadna muška aktivnost iz ustiju strastvenog ribiča poprima izrazito zanimljiv i napet oblik, do adrenalinskih razmjera!
Vratimo se mi ipak na ovu koju vam želim prepričati. Slušala sam o služenju vojnog roka u posebnom rodu vojske, nisam zapamtila točno kako se zove, ali riječ je o nekakvoj hrvatskoj verziji G.I. Joea, specijalaca ili popularno, američki, marinaca.
Da žena ne povjeruje što su sve ti naši dečki prošli i definitivno da ih počne gledat drugim očima. Ili da ih počne skidat očima, isto ti dođe.
Od kakanja u vrećicu i nošenja te kakice u ruksaku, preko penjanja po sajli na Klek, do nemilosrdnih fajti i prijetnji smrću zbog pozicije kreveta u spavaonici.
Sjetila sam se pomalo nepravedno zaboravljene G.I. Kolinde (znala nas je baš dobro zabaviti, zar ne?) i njezinog obećanja da će naciju dovest “u formu” odnosno vratit obvezno služenje vojnog roka… Koli, ja sam ZA. Danas svjedočimo polakom, ali sigurnom, ostvarenju tog obećanja (tko kaže da političari ne ostvaruju obećanja? Uvijek ostvare ona koja nam se ne sviđaju, u tome su dosljedni i ujedinjeni).
Otprilike je sve to skupa izgledalo kao da sam odgledala 30-minutni napeti, akcijski film o marincima sa svim onim znojnim, nabildanim komadima, u kojem najjači opstaju i ostaju, a onda još, osim sirove snage, imaju vremena za simpatije i empatije prema slabijim karikama, nose ih na leđima, jedu za njih govna (skoro pa doslovno) i sve poprima neki sirovo-romantičan, emotivan štih gdje dečki, nakon dvanaest mjeseci torture, kao od stijene odvaljeni, izranjavani i imuni gotovo na sve, polustrojevi, samo što suzu ne proliju zbog rastanka s “ratnim” drugovima.
I dan danas pamte sve te trenutke do u detalje… gotovo osjećaju žulj na preponi od sajle po kojoj su milili preko rijeke (kad su zaboravili umetnuti kapu u gaće), okus rigotine od doručka koji su pojeli prije vježbe s helikopterom unatoč napomeni da to jutro ne smiju doručkovati, suzavac koji se uvukao kroz gas masku kad su nastojali nadmudriti zapovjednike i skinuli gumice s iste kako bi si olakšali trčanje, mamurluk kad su prošvercali rakiju pa ih je zapovjednik razotkrio i mrtve pijane u jedan ujutro odveo u šumu na driblanje, bol i očaj kad bi ih postrojili i ostavili da čekaju postrojeni do jutra… zapovjednikove riječi “Niste vi prva pametna generacija, bilo ih je još… mene ste mislili zajebat?!”.
I nakon svega – nije im krivo i ponovili bi sve opet jednako. Znaju da ih je to učinilo boljim ljudima.
Pitam se bi li svojim sinovima poželjeli isto? Zaboravila sam pitati, bila sam previše zauzeta vizualizacijom. Sigurna sam, doduše, da majke njihovih sinova ne bi. Pa i sami sinovi. Telefoni svih duginih boja bili bi užareni, od plavog do crvenog, cijeli spektar pritužbi i poneka sudska tužba i kaznena prijava obilježile bi služenje obveznog vojnog roka svakog prosječnog muškarca danas. Često komentiram da bi našim sinovima trebao obvezni vojni rok, ali pri tom mislim na radne navike, tjelovježbu, poštivanje autoriteta, ustajanje iz kreveta i (ah!) zatezanja krevetnine (priznajem, nijedna me vizualizacija nije napalila kao ova).
Ovo su opet neka prošla vremena, i vojska danas više treba IT stručnjake nego muškarčine za borbu prsa o prsa.
Završimo vizualizaciju prizorom prosječnog IT stručnjaka pogleda zapiljenog u ekran, glatke ruke i manikirani nokti na ručicama joysticka i vojsku smrtonosnih dronova nad glavom. Teško da će nas ijedan mišićavko uspjeti spasiti od toga, život nije Hollywood.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(P.S. / A.B.I.)