FENOMEN ZVAN DOBOJLIJE

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Jedna od titula kojom se ponosim stoji na mom radnom stolu. To je na tvrdom papiru ispisana Zahvalnica za učešće na Susretima Dobojlija. Istovremeno, ona služi i kao certifikat o usvojenju, priznanju da sam njihova počasna građanka. Ne bi me više razveselilo ni da me proglase počasnom građankom omiljenog New Yorka jer postati Dobojankom nešto je najljepše što ti se u životu može dogoditi.

Znam da zvuči čudno. Treba to doživjeti, ali pokušat ću ovim putem prenijeti tu nevjerojatnu energiju i emociju koju sam doživjela.

Doboj je jedan od najstarijih urbanih centara u Bosni i Hercegovini, smješten na važnom prometnom čvorištu uz rijeku Bosnu.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Doboj je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Grad i okolica bili su pogođeni ratnim razaranjima, a došlo je i do velikih demografskih promjena zbog raseljavanja i progona stanovništva. Nakon Daytonskog sporazuma 1995. godine, Doboj se nalazi u sastavu Republike Srpske (BiH).

Jednako kako se mi Puležani osjećamo iziritirano kad nas zovu Puljanima tako i oni inzistiraju da ih se ne zove Dobojanima već Dobojlijama, što je zapravo ispravno, ali ljudi često koriste ovaj prvi, pogrešan naziv. S obzirom na to da sam žena, ponosna sam počasna Dobojka.

U ljeto, 2023. godine, pozvana sam da sudjelujem na književnoj večeri u sklopu Susreta Dobojlija u Puli. Malo je reći da mi je to sve zvučalo čudno. Na popisu stanovništva iz 1991. godine općina Doboj imala je 102.549 stanovnika, dok je u samom gradu živjelo 27.498 duša. Na posljednjem službenom popisu prvi broj gotovo je prepolovljen. Dobojlije su stradali u ratu i raselili se po svijetu. Nisu, nažalost, ni prvi ni zadnji, ali njihova veza, jača od rata, silnih kilometara, oceana i protoka vremena koje nagriza i one najjače veze, sigurno je jedinstvena.

Dijaspora se druži, to isto nije sporno. Kad se nađeš u nekoj stranoj zemlji stane prebrojavanje krvnih zrnaca i samo želiš čuti „naš“ jezik: hrvatski, srpski, bosanski, pa i slovenski. No, ovi ljudi ne govore samo sličan jezik, ovi su ljudi svi iz jednog malog grada. Očekivala sam nekoliko bakica koje su iz dijaspore došle na more pa se, eto, malo hvale svojim porijeklom. Dočekalo me preko 200 ljudi, mahom zaslužnih i važnih metropolita, jedan ambasador, ljudi koji rade u NATO-u i pri UN-u i tako dalje, shvatili ste poantu. I svi Dobojlije redom. Ne znam čime su ih hranili. Kažu da se kod njih pite rade od tankog, rukom vučenog tijesta, a meso se prije ne dinsta s lukom jer onda sve ono najbolje ostaje u tavi. Možda je u tome kvaka? U tom najboljem. U koncentratu.

Pitaju se bi li postali toliko uspješni ljudi da nije bilo rata? Da ih nije to, najveće zlo od svih, odgojilo, natjeralo da se bore za goli život, egzistenciju i mjesto među ljudima kojima nisu pripadali? Kako bi ispali da su živjeli neki normalan život, uljuljkani u dobojsku svakodnevicu, s previše slobodnog vremena za nebitne stvari, sitničarenje i zanovijetanje? Ne znaju što je tapija i nikada neće znati jer je nisu doživjeli, nisu imali taj luksuz kada su otišli u nepoznato, zahvalni što nose živu glavu na ramenima.

Provela sam tada, u lipnju, 2023. godine s njima četiri nevjerojatna dana.

Odbor za organizaciju Susreta Dobojlija uručio mi je, uz certifikat, majicu na kojoj se nalazi popis većine do sada održanih Susreta. Poput onih majica koje kupite na koncertu omiljenog rock pjevača s datumima i gradovima koji su uvršteni u njegovu svjetsku turneju. Chicago, Beč, San Francisco, Frankfurt, Toronto, Prag, Amsterdam, St. Louis, Zagreb, Seattle, Novi Sad, Stuttgart, Aspen, Stockholm, Sarajevo, Washington, i tako dalje… i Pula se našla na ovom popisu. Ja gledam i čudim se. Prosjek godina tih ljudi su srednje godine, pedesetak. Mlađih baš i nema, ali ima starijih. Ima ranjenih, ima bolesnih, ali svi plešu. Zamislite 200 ljudi koji ne prestaju pjevati i plesati tri noći. Zamislite kako netko pleše sa štapom. Zamislite kako se bendu ostvaruje san jer napokon svira na fešti na kojoj je važnija glazba od ića i pića. S prvom notom svi ustaju i dok bend ne ode na pauzu ne sjedaju. Pulska je publika mlaka i teško daje pljesak pa ne zamjeram ako ne možete zamisliti kako pljesak traje satima, dokle god traje muzika.

Rekli su mi da status počasne građanke treba zaslužiti. Dobila sam nekoliko zadataka, a budna su me oka Dobojlija pratila cijelo vrijeme jer su neki zadaci bili i skriveni. Pala sam na prvom zadatku. Mjesec dana prije rečeno mi je da moram naučiti himnu. Ništa lakše. Obožavam pjevati. Razvalit ću zadatak. Guglala sam „himna Doboja“. Diskutirala sa znalcima kakva bi to himna mogla biti. Možda nekog nogometnog kluba? Himna BiH? Rekli su mi da je to glupost, gradovi nemaju himne. Hm… Istra ima himnu, a nije država, možda je nešto takvo po srijedi? Nisam uspjela saznati, dočekala sam nultu večer, okupljanje u Shipyardu pokisla i posramljena. Odlučila sam obrlatiti nekog naivnog Dobojliju da mi otkrije ime himne pa da je preko svojih veza u kafiću pustim na razglas i tako opravdam pad na prvom zadatku.

„Za ona dobra, stara vremena“ reče Dobojlija, „Novi Fosili“. I tako sam, tek prvi od mnogih puta, pala na poznati bosanski humor i njihove neodoljive spačke. Obično ustaneš i staviš ruku na srce kad krene himna. Dobojlije stavljaju srce u ruke kad krene njihova himna. Uopće nije bitno tko je tko i tko je koliko važan, mlad, star ili nešto treće. Himna ih ogoli. Duše im zaplešu, a grla zaore u jedan glas. Istinski su sretni što se vide opet. I opet. I opet. Potpuno se predaju kroz te note. Plaču od sreće, drhte od ljubavi.

Imaju i zastavu. O da! Ta zastava ide na turneju s njima. U svaki grad. Imaju program Susreta. Svi su načitani ljudi s posebnim afinitetom prema umjetnosti. Većini je glazba hobi, pa pisanje, slikanje, ali ima i sportaša. Talentirane među svojima potiču i podržavaju kao da je baš svaki svakome od njih rođeno dijete. Ponose se, slušaju i gledaju s pažnjom.

Iako sam se pisanjem počela baviti iz gušta, terapije i bez namjere da od toga živim ili zarađujem pa ne vodim zapisnike ili bilance prodaje knjiga, nikada i nigdje nisam prodala knjiga kao na tom Susretu. Došla sam potpuno nespremna za tu navalu i interes. A tada još i nisam bila „njihova“. Tako rijetko danas imaš prilike susresti ljude koji toliko cijene umjetnost, a gotovo nigdje na hrpi njih 200.

Kada si Dobojlija, svugdje u svijetu imaš barem jednog rođaka, osjećaš se voljeno i sigurno. Primit će te s oduševljenjem, poklonit će ti svoje vrijeme, najvrjedniju valutu danas.

Na ovogodišnjem Susretu u Mostaru bilo nas je 197, s 4 kontinenata, 20 zemalja i 59 gradova. Odbor svakoga dočekuje. Jasmina, poput brižne majke, brine da svatko s popisa sretno stigne iz svoje destinacije i udobno se smjesti. Na svakoj večeri obiđe svaki stol, svakog čovjeka i sa svakim prozbori nekoliko riječi. Sanja je Helga. Ona vodi računa da sve bude po planu i programu i da se poštuje red i pravila. Muhidin brine da niti u jednom trenutku nitko nije gladan. Kod njega su uvijek neke kese s pitama i slancima. Samir (ima ih ukupno 5, ali svi znaju koji) brine da se svi, koji se ne poznaju, upoznaju i da se svatko osjeća dobro. Sasha je mozak operacije, on je IT podrška Susreta. A Sestre? Sestre su dva najslađa bića na svijetu. One podižu atmosferu i totalno polude kad zagrmi „Thunderstruck“. Ambasador je zadužen za afterparty, on uvijek nosi gitaru sa sobom i ne ispunjava glazbene želje, ali svaki akord pogađa točno tamo gdje treba pa želje nisu ni potrebne.

I ja sam pronašla svoje mjesto. Zadužena sam za pjesme koje polako, ali sigurno, zauzimaju mjesto do himne. „Za ljubav treba imat dušu“ i „Bella Ciao“ sada su već neizostavni začin Susreta pulske Dobojke. Trebali bismo pobratimiti gradove jer Dobojlije i Puležani imaju toliko toga zajedničkog.

Alkohol teče u potocima, ali nema ekscesa. Nema zamjeranja. Nema vrijeđanja ni negative. Samo odlična zafrkancija i zabava. Nevjerojatno. Na tu količinu ljudi. Svatko ima za ispričati po nekoliko nevjerojatnih priča. U svakom se gradu obavezno razgledavaju znamenitosti, poštuje se svaki običaj, vjera i nacionalnost. Poštuje se i neznanje, svi su učitelji i učenici. Spavanje pada u drugi plan tih nekoliko dana. Svakoga valja dočekati, pozdraviti, zagrliti, popričati, ispratiti. Odbor dolazi prvi i odlazi zadnji. Naravno, uz himnu. Dobojlije nose svoje porijeklo, ali prije svega ljudskost, empatiju, ljubav i veselje ponosno i brižno. Svaki je od njih Dobojska tvrđava, uzvišen, snažan i uvijek prisutan, neuništiv simbol nepokorivog grada.

Foto: Edna Strenja Jurcan

(PS / A.B.I.)