SLUČAJ JANKOMIR – IZNIMKA ILI PRAVILO?

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Naivnost jest stvar odrastanja i sazrijevanja, ali samo dijelom, jedan je dio jednostavno stvar karaktera. Naivan se rodiš i ostaješ do smrti. Možda je to i obrambeni mehanizam kod anksioznog poremećaja. Ta čudna vjera u ljude koja ostaje nepoljuljana i nakon najvećih izdaja i nepopravljivi optimizam koji vidi svjetlo i kad mu na oči padne teški jastuk najgorih zločina i najgnjusnijeg zla pomaže držati anksioznu zvijer za čuperak da ne poleti i odnese te sa sobom u mrak.

Nedavno sam čula da imam problema „s glavom“, i to od rođenja, pričaju ljudi koji me poznaju. Nije to trač ni laž, ja to i ne skrivam. Ipak, najveći problem „s glavom“ imaju oni koji se ponose time da ga nemaju, koji si uzimaju za pravo suditi (nažalost i presuditi) o onima koji priznaju i traže pomoć. Ne postoji čovjek koji nema problema „s glavom“. U svijetu kakav je zamišljen i stvoren, ili je zamišljen drugačije pa je nešto pošlo po zlu, ne možeš proći neokrznut. Ne postoje savršeni uvjeti za odgajanje savršenog ljudskog bića sa savršenim genima. To je najčešće rečenica kojom se tješim i kojom opravdavam svu nepravdu i sve izdaje u svojoj okolini.

Ti što vole pričat reći će vam i da pretjerano vjerujem institucijama, uniformama i diplomama. Opet točno, nije trač. Uvijek sam funkcionirala tako da mi je bilo potpuno logično da se zakon poštuje, da ti policajac pomaže i da te liječnik liječi. Nakon dva upisana odabrala sam završiti treći fakultet – onaj životni. Zbog toga sam na svakom poslu šefove i mentore gledala kao sveznajuće bogove i upijala njihovo (ne)znanje. Iz nečijeg neznanja možeš naučiti puno više nego iz znanja jer tako učiš biti bolji čovjek, onaj koji se ne blamira i kojega ne mrze zbog tiranluka bez pokrića. Vjera u institucije, zakone i autoritete vjerojatno je stvar odgoja jer smo svi takvi u obitelji. Voljela bih da mi netko opiše kako je živjeti s uvjerenjem da ne možeš vjerovati nikome? Mene sama takva pomisao užasava, više od one da postoji šansa da me institucije iznevjere. Naravno da već jesu, bezbroj puta, ali uvijek tražim onu jednu osobu unutra koja je sličnija meni, koja neće, koja je dobra. I nadam se da me moji najbliži nikad ne bi ostavili na nemilost instituciji. Ja njih nikad nisam ni neću.

Možda sam imala sreću, a možda je Jankomir izolirani slučaj, jer ja sam potražila pomoć, kad mi je bila potrebna, u Vrapču. Ne mogu reći da nisam čula vriskove i zapomaganja u krugu bolnice, ali hej, ludara je to, valjda je to normalno među nenormalnima? Možda bih se i zapitala i krenula u neku vratolomnu misiju spašavanja, jer i to sam isto ja, da nisam imala predivno iskustvo sa svojim testiranjima i na seansama na koje sam dolazila srijedom. Psihijatrica mi je, doduše, dala do znanja da se i ona veseli susretima sa mnom jer joj dođu kao još jedna pauza u danu, kad sjedne na kavu s dragom prijateljicom. Ili barem zanimljivom, ako ne dragom.

Svakakva suluda pitanja ljudi ostavljaju u virtualnom prostoru vezano uz pokojnog Kristijana, a meni se stalno vrti samo – zašto ga nisu odveli u Vrapče? Znam više ljudi kojima su tamo pomogli, zašto nisu Kristijana odveli u Vrapče? Volim misliti da bi bio živ i da bi mu bilo dobro.

Zlo je uvijek isto. Semper idem. Tako moćna knjiga koja govori o tome kako se mijenja svijet, okolnosti, ali zlo uvijek ostaje isto i ono je u ljudima. Po čemu je prizor razjarene svjetine na nekom gradskom trgu u srednjem vijeku koja upija žednim očima vješanja, dekapitacije, kamenovanja, paljenja ljudi drugačiji od virtualnih prizora ljudi koji se hrane snimkama mučenja i zločina, pri tom kreativno suflirajući u komentarima što bi još trebalo napraviti ukoliko žrtvu smatramo krivom i zaslužila je što ju je snašlo ili što bi tek trebalo napraviti počiniteljima sa snimke?

Nemojmo se zavaravati, slučaj Jankomir nije iznimka, to čak i ja, najnaivnije biće u svemiru, vidim. Puno takvih koji „ne bi mrava zgazili“ boravi među nama. Pijemo s njima kavu, smijemo se, vodimo djecu k njima na rođendane… oni rade s djecom, starcima, bolesnicima i invalidima. Oni koji prepoznaju mrak u sebi i potraže pomoć nisu opasni, opasni su oni koji osuđivanjem prikrivaju sebe, koji koriste ime pravde da utaže žeđ za krvi, patnjom i nanošenjem boli.

Čemu se boriti ako je zlo uvijek isto i nepobjedivo? I dobro je također. Dobro i zlo ne postoje jedno bez drugoga i od kad je svijeta klackaju se i kockaju stavljajući svoje uloge na nas. Nekad pobijedi zlo, nekad dobro, ja biram biti na strani dobra u pobjedi i porazu. Nijedna borba nije uzaludna jer je ona dio svrhe tvoga života. Pasivni promatrači su oni koji umiru u najgorim mukama jer su protratili svoj život i shvatili da reprize neće biti.

Ako možeš, moraš, za one koji ne mogu!

Foto: Edna Strenja Jurcan

(PS / A.B.I.)

Odgovori

Pin It on Pinterest