Na današnji dan prije 112 godina Joyce je stigao u Pulu

Na današnji dan, u nedjelju 30. listopada 1904. irski književnik James Joyce (1882-1941) zajedno sa svojom životnom suputnicom Norom Barnacle u jutarnjim se satima na tršćanskom Molo San Carlo ukrcao na parobrod Graf Wurmbrand i doputovao iz Trsta u Pulu, tada važnu austrougarsku vojnu luku, gdje je do ožujka 1905. predavao engleski jezik u novotvorenoj Berlitzovoj školi stranih jezika. Tada gotovo nepoznati dvadesetdvogodišnji pisac koji je uz nekoliko književnih recenzija, pjesama i eseja, u časopisima objavio tek pokoju kratku priču, svojim je zrelim djelima preobrazio svjetsku književnost, a njegov se Uliks smatra jednim od najznačajnijih romana 20. stoljeća.

Joyce u Puli započinje svoju životnu Odiseju europskim gradovima, ili kako je sam naziva “dobrovoljno izgnanstvo”, sa sljedećim postajama u Trstu, Z?richu i

Parizu. U Irsku se za života vraćao samo četiri puta, posljednji put 1912. Prva biografija, koju je autorizirao sam Joyce, spominje Pulu, prvo mjesto u kojem je započeo svoj učiteljski rad kojim će se uz književno stvaralaštvo izdržavati cijeli život, kao mjesto koje je imalo svoju vrlinu jer je ondje stekao prve talijanske

prijatelje. S nekima od njih ostao je u kontaktu cijeli život. Mladi je pisac vješto koristio prednosti svog zaposlenja u pulskoj jezičnoj školi razmjenjujući satove sa kolegama, izvornim govornicima njemačkoga i talijanskoga jezika, što će mu osobito značiti u kasnijim povremenim prevoditeljskim pothvatima, dok njegova

nevjenčana supruga Nora uči francuski s željom da se presele u Pariz. Joyce je i prije dolaska u Pulu prevodio s njemačkog. Svoj je prijevod Gerhart Hauptmannove drame ponudio W. B. Yeatsu za izvedbu u irskom kazalištu, ali je on odbijen, pa je pulska epizoda bila prva izvrsna prilika za usavršavanje govornog njemačkog s izvornim govornikom. Joyce je, naime, prije dolaska u Pulu za potrebu prijevoda drame njemački učio autodidaktički. Slobodno vrijeme u Puli provodi pišući, posjećujući redovito kavanu Miramar, najpopularniju kavanu austrougarskog doba u gradu, gdje uz ostali dnevni tisak čita pariški Le Figaro. U pismu bratu spominje izlet na Brijune, a biografije navode i njegov piknik s Norom u Šijanskoj šumi. Pula je mladom paru ostala u sjećanju i po tome što su upravo ondje čekali svoje prvo dijete, koje se rodilo nakon preseljenja u Trst.

Tijekom boravka u Puli napisao je nekoliko poglavlja romana Junak Stephen, kasnije dijelom prerađene u roman Portret umjetnika u mladosti, prvu verziju kratke priče “Glina” iz zbirke Dublinci, te svoja razmišljanja o ljepoti, tzv. “pulsku bilježnicu”, koja je uz tzv. “parišku bilježnicu” važno štivo za razumijevanje estetskih načela njegovih ranih romana. U Puli je, vježbajući jezik, prevodio na talijanski, mnogo je čitao, a jedina knjiga koja je iz tog perioda sačuvana u njegovoj osobnoj biblioteci pohranjena je u HRHRC istraživačkom centru u američkom Austinu. S posebnim sam je poštovanjem listala tijekom svog istraživačkog boravka u centru i čitala njegovim rukopisom ispisano, Pola 1904. Usto, sačuvani su rukopisi djela koje je u Puli pisao, te njegova opsežna korespondencija s bratom Stanislausom koja uključuje i nekoliko razglednica. Iz aspekta struke, neke su opaske iz tih pisama posebno zanimljive. S radošću se uvijek prisjećam jednog od uvodnih predavanja svoje mentorice kada sam kao Chevening stipendistica britanske vlade boravila na Sveučilištu u Oxfordu, njeno referiranje na poznat Joyceov komentar o irskom književniku Georgeu Mooreu, izrečen upravo u pismu iz Pule, koji se koristi kao klasični primjer za tumačenje razlika Mooreovog i Joyceovog stila.

Joyce napušta Pulu, također u nedjelju, 5. ožujka i odlazi vlakom za Trst gdje dobiva premještanje.

Prigodno, na današnji dan nakon 112 godina njegova dolaska u grad, vrijedno je prisjetiti se i nekih projekata u kojima je obilježen njegov boravak u Puli, ali i ponuditi novi. Posebno izdvajam nezaboravnu premijeru drame Pulisej Borisa Senkera u INK Pula 1998. u režiji Roberta Raponje. Usto, prisjećam se nekoliko međunarodnih projekata, uključujući dokumentarni film o Joyceu u Europi u kojem sam kao stipendistica arhiva James Joyce Stiftung u Z?richu govorila o njegovom boravku u Puli, a prikazivao se u Dublinu prilikom obilježavanja stote obljetnice njegova rođenja, te sudjelovanja, prilogom o Norinom životu u Puli, u zanimljivoj radio emisiji irske novinarke Mary Phelan o Nori Barnacle u Europi za koju je posebno snimala zvukove s pulskih ulica i luke.

Obilježavanje radnje Joyceovog romana Uliks, popularni Bloomsday ili Bloomovdan održava se 16. lipnja diljem svijeta, a prvi festival održan je u Dublinu 1954.godine. U Puli je prvi put organiziran 16. lipnja 2003. godine kada je pred kafić Uliks postavljena brončana skulptura labinskog kipara Mate Čvrljka, a bio je to događaj koji je prethodio službenom svečanom otkrivanju skulpture 13. rujna. Pripala mi je čast, zajedno s uglednim pulskim povjesničarom Miroslavom

Bertošom otvoriti Bloomsday našim kratkim govorima o Joyceu u Puli, čitanjem i komentiranjem ulomaka iz njegova romana Junak Stephen koji je u Puli pisao. Osam godina nakon toga grupa izvrsnih mladih ljudi u suradnji s irskim veleposlanstvom ponovo u Puli redovito, svake godine, organizira ovaj festival. Na njihovoj atraktivnoj Facebook stranici Bloomsday Croatia mogu se pratiti sva događanja vezana uz organizaciju.

Joyce se u Pulu nije vraćao, ali je 1906. godine seleći se iz Trsta u Rim proputovao Rijekom. Rijeku naziva čistim asfaltiranim gradom koji izgleda vrlo moderno i napredno, a ostavlja mu, kako naglašava “srazmjerno samoj veličini” grada, dojam možda i bolji od Trsta. Ovo pozitivno oduševljenje Rijekom na proputovanju kroz grad je vrlo zanimljivo s obzirom da je Joyce bio zahtjevan putnik, vrlo oštar komentator, dijeleći u pismima i razglednicama s bratom Stanislausom impresije o mjestima kroz koja je prolazio i u kojima je boravio.

( Izvor:   http://www.glasistre.hr   )