Boris Cerovac: S radnicima koji su ostali MI VIŠE NE MOŽEMO PROIZVESTI BROD
Ako bismo razgovarali o strukturi koja je nama potrebna da bi pripremili izgradnju broda, da bi izradili projektnu i radioničku dokumentaciju, bojim se da mi danas u firmi nemamo više nosioce tog posla. Mislim da nismo više u stanju izraditi tu potrebnu dokumentaciju, a da stvar bude gora, bojim se da nismo ni sposobni s ovim preostalim proizvodnim radnicima ispuniti zahtjeve proizvodnje složenih brodova, kaže Cerovac
Sindikalni lider Boris Cerovac kaže da je i sam ponekad zbog svega umoran i razočaran, ali i svjestan da je to samo trenutna slabost na koju nema pravo jer mora vjerovati i među svojim kolegama živom održavati nadu u bolju budućnost Uljanika.
– Protekla tri tjedna tražili smo mogućnosti i opcije tko je još spreman s nama surađivati i eventualno pružiti ruku. Računali smo na brodograditelje koji su ostali graditi brodove jer smo vjerovali da bi oni mogli imati dugoročniji interes. Postojala je ta mala nada da pozitivno rješenje može stići s te strane, međutim ni brodovlasnici nisu spremni učiniti nekakav korak dok nema nikakvih jamstava od nadležnih da će brodogradilište uopće opstati. I onda protekom vremena, a prošlo je već gotovo mjesec dana od dana kad je trebala biti isplaćena ta zakašnjela plaća, kad vidiš da se ništa ne događa, nadu pomalo istiskuje beznađe. Jednostavno osjećaš da se, ako se ovako nastavi, priči jednostavno bliži kraj. Upravo zbog toga odlučili smo nešto pokrenuti i mrdnuti, te ponovnim prosvjedima pokazati javno svoje nezadovoljstvo. Mnogima se to sigurno neće svidjeti, ali dovedeni smo pred zid.
– Kakva je ovih dana situacija u radionicama i na navozima, kako izgleda ovaj štrajk gledano iznutra?
– Neki radnici koriste godišnje odmore, neki su uzeli neplaćeno odsustvo ili su na bolovanjima, a neki su izgubili strpljenje ili vjeru u pozitivan ishod ove agonije, pa su dali otkaz i potražili sreću drugdje. Premda situacija nije dobra, dobar dio radnika i dalje dolazi svakodnevno na posao, štrajkaju na svojim radnim mjestima i razgovaraju o problemima, a kako rješenja nema na vidiku, to često generira frustracije. Lagano se to nezadovoljstvo okreće i prema sindikatima i prema štrajkaškom odboru jer neki misle da bi štrajk možda trebalo voditi na drugi način i u nekom drugom smjeru. Međutim, većinom su svjesni da nitko od nas nema čarobni štapić. Obistinilo se naše strahovanje o gubitku radne snage i broj radnika koji odlaze iz dana u dan se povećava enormno. Radnika je sve manje, a s njima i vremena i prostora da se nešto u brodogradilištu promjeni na bolje.
Egzodus
– Velikom odljevu radnika zasigurno kumuje i velika potražnja s tržišta rada za profilima radne snage koju ima brodogradilište. S obzirom na taj egzodus kadrova, bi li Uljanik, kad bi netko doista čarobnim štapićem mogao preko noći odnijeti krizu i vratiti stvar u normalu, mogao sutra normalo nastaviti graditi brodove?
– Bez obzira na veliki, kako kažete, egzodus kojim svjedočimo zadnjih mjeseci, kada bi pogledali apsolutne brojke Uljanik još uvijek upošljava veliki broj radnika. Međutim, ako bismo razgovarali o strukturi koja je nama potrebna da bi pripremili izgradnju broda, da bi izradili projektnu i radioničku dokumentaciju, bojim se da mi danas u firmi nemamo više nosioce tog posla. Mislim da nismo više u stanju izraditi tu potrebnu dokumentaciju, a da stvar bude gora, bojim se da nismo ni sposobni s ovim preostalim proizvodnim radnicima ispuniti zahtjeve proizvodnje složenih brodova. S te strane gledano poprilično nam se loše piše i morali bi se u prvo vrijeme oslanjati na kooperaciju, od koje se ona najbolja isto tako tijekom ove krize selila i otišla u neka druga brodogradilišta. Dakle, situacija je poprilično loša i kada i ako se dogodi da ipak opstanemo, pitanje je na koji način ćemo moći funkcionirati. Dobar dio mojih kolega Uljanik je napustio sa suzama u očima i ja sam siguran da bi oni bili spremni vratiti se. Ali preduvjet za to je vraćanje nade da brodogradnja može opstati na ovom području u nekom dužem periodu. Svaka čast navozima, strojevima i dizalicama, ali najveća vrijednost Uljanika oduvijek su bili radnici i njihovo znanje. Bez vraćanja nade da u brodogradilištu mogu bez stresa raditi i od svog rada živjeti i prehranjivati svoje obitelji, ne samo da se oni koji su već otišli neće vratiti, nego će i ovi koji su nam preostali u vrlo kratkom vremenu otići.
Izvor: https://www.glasistre.hr