Sukob generacija – mladi nekad i sad…
Pitanja koja si postavlja svaki roditelj danas: “Gdje nam djeca izlaze vikendom, s kime su, kada i u kakvom stanju će doći kući…”, te mnoga druga slična pitanja.
U vrijeme nas iz 60 i neke, znalo se gdje se izlazi. S kime se izlazi. Kada ćemo doći kući i u kakvom stanju. Nije se puno imalo, ali se imalo sve. Imali smo društvo, komunikaciju, mjesta za izlaske. Cugalo se i onda, ali ne kao danas. U najgorem slučaju, ekipa bi popila i zajedno išla doma. Pješke. I sigurno došla doma. Danas se klinci naloču, sjednu za volan i pune su crne kronike o mladima stradalim u prometu. Svakog vikenda. Nekada nismo imali aute, ali smo stigli svugdje. Danas ih mladi imaju i svugdje žure, a ne stignu nigdje.
Nekad se izlazilo u 20 sati, a dolazilo doma do 24 sata. Danas se ne izlazi prije pola noći. I ne dolazi se doma prije jutra. Nekada je postojao kodeks odijevanja i svi su bili isti ili slični. Danas klinke od 14-15 godina izlaze polugole u noćni život. Mi nismo imali mobitele ni društvene mreže, a znali smo kada ćemo i gdje ćemo koga naći. I nevjerojatno, na izlascima smo pričali i komunicirali jedni sa drugima. Zamislite, pričali smo… Danas svi zajedno sjede za istim stolom. I nitko sa nikim ne priča. Dopisuju se.
Nekad su djeca doček Nove godine slavila po mjesnim odborima i sličnim mjestima. I bila sva na okupu. Danas odu. Ne znaš gdje su, ni kad će se i u kakvom stanju vratiti. Sutra. Možda prekosutra…
Čudno da je nekad bila gomila mjesta za izlaske. Marelica, Uljanik, Circolo, stara tvrđava i nakon nje Piramida, hotel Pula, hotel Brioni, pa Tangenta, Zodiac te gomila sličnih mjesta. Za svakoga je bilo ponešto.
Život mladih odvijao se i na Giardinima. Srednji kiosk kao centralno mjesto. Ispred nekadašnjeg Kluza. Znalo se i koja ekipa je kod kojeg stabla. Ili kioska. Išlo se i na jutarnje matineje u nekadašnje kino partizan. Dakle, bio je aktivan i dnevni život.
Danas klinci cugaju u Titovom parku. Nakon toga Cajke u Cargu, druga ekipa ode u Pietas i to je manje više to. Nekako su se ta naša mjesta za izlazak izgubila. Privatizirala i nestala. Nisu ni djeca kriva, jer nemaju gdje ići.
Dalo bi se povlačiti još puno paralela između nas i naše djece, ali svakako bi nešto trebalo poduzeti. Da nam djeca imaju gdje ići. Zabaviti se, dobro provesti i kvalitetno proživjeti doba odrastanja.
I ono najvažnije, živa i zdrava vratiti se kući.