U Fažani promocija knjige “Kalisto – Naša Troja II”

Dana 24.05.2019.u Fažani u MMC-u,u 18 00,održati će se promocija knjige Kalisto – Naša Troja II uz moderiranje Davora Šišovića.

Knjiga nam donosi uvid u mističan i zagonetan svijet istarskih gradina te postavlja Istru  kao izvorište trojanske mitologije u novom pristupu svjetske povijesti.

Kalisto – recenzija: Davor Šišović

Priče ispod zemlje i kamena

Nakon što nam je u prošloj svojoj knjizi „Naša Troja“ Vedran Sinožić vrlo argumentirano objasnio da bi drevna Troja mogla biti u istarskom Motovunu, da je upravo istarski poluotok negdašnje trojansko kraljevstvo i da su se upravo ovdje vodile bitke i ratovi opisani u Ilijadi i Odiseji, zakotrljala se poput lavine priča koja dobiva sve više i više intrigantnih detalja. Znamo već da ne znamo dovoljno o prošlosti krajeva koje mi danas privremeno nastanjujemo. U tome nas, usprkos jakoj želji da o tome znamo više, ograničava vremenski doseg pisanog nasljeđa, jer u jako davna a nama zanimljiva vremena pismenost nije bila na razini kulturne i moralne obveze da se svjedočanstva o suvremenosti sačuvaju za buduće generacije, ili možda jednostavno tehnike zapisivanja nisu mogle jamčiti trajnost takvih svjedočanstava. Tamo gdje proučavanje pismenog nasljeđa daleke prošlosti zapinje, mnogo može pomoći arheologija, ali ni ona nije svemoćna: ne tako davno se kao obrazloženje zašto se po Istri više ne „kopa“ kad znamo da se još mnoge neotkrivene tajne kriju ispod zemlje ili kamenja moglo čuti jadikovanje da za to nemamo dovoljno ljudi, nemamo ni dovoljno novaca, a za arheologiju je ionako svejedno hoće li se nešto naći stotinu godina prije ili kasnije.

No, kako vrijeme prolazi sve su nam manje šanse da „iskopamo“ drevne tajne, ili čak ne baš tajne već puke osnovne podatke o našoj prošlosti, podrijetlu i identitetu. Njih, mjesta gdje one čame i čekaju radoznalce iz današnjice, postupno prekrivaju slojevi civilizacije koja nezaustavljivo napreduje. Zalijevaju se slojevima betona, preko njih naliježu hoteli, autoceste, gradski trgovi, škole i bolnice. Kad neki arheolog iz daleke budućnosti, ili s neke druge planete, vjerojatno malo modernijim tehnologijama od onih koje su njegovim današnjim zemaljskim kolegama na raspolaganju, bude otkopavao neku odavno zapuštenu i zatrpanu monumentalnu građevinu iz dvadesetog ili dvadeset prvog stoljeća, pa kad slučajno zagrebe malko dublje ispod nje, vjerojatno će se začuditi kulturocidu čovječanstva toga doba, koje je vrijednosti prošlosti prekrivalo jeftinijim plodovima trenutačnog blagostanja.

No, zar da se zbog svega toga pomirimo blokadama koje se, nažalost nezaobilazne, nameću pred istraživanjima materijalne i duhovne kulture daleke prošlosti? Vedran Sinožić je svojim knjigama pokazao kako pred takvim teškoćama uopće ne moramo pokleknuti, već da je jako zahvalno, a ujedno i izuzetno poučno i zabavno, potražiti zaobilazne putove do odgovora na naizgled neodgovoriva pitanja. Suprotno komociji našeg vremena, kad o nekom poglavlju nedovoljno poznate prošlosti očekujemo uredno posložene izvještaje, reportaže i statistike, koje ljudi tih davnih vremena uostalom nisu imali ni razloga pripremati na takav način, povijest je faktografskom histerijom, pojmom koji nije uzalud zvučno sličan pojmu historija, razbacala tragove o sebi na niz detalja čiji opstanak ne ovisi o dekretu ili verziji pobjednika. Posijala ih je u toponime, u nazive brda, potoka, padina i livada, golih stijena i usamljenih stabala; razbacala ih je u imena, prezimena, obiteljske nadimke; sakrila ih je u dijalektalne izraze i sintagme; zamaskirala ih je u stihove drevnih narodnih pjesama i epigrama; i naposljetku, nositelje tih nesvjesnih znanja gurala je amo-tamo od zavičaja do zavičaja, kosila je naraštaje bolestima i ratovima da bi ta znanja u jedva razaznatljivim fragmentima prenosila na one koji su dolazili na ognjišta umrlih ili protjeranih. Zakuhala je ta histerija-historija pozamašnu maneštru od svoga nasljeđa, ostavivši naraštajima daleke budućnosti mogućnost da vjeruju samo onome što vide, ili u što ih uvjeravaju oni kojima su mlohavo prepustili autoritet da misle umjesto njih. Tako se prema povijesti odnosi velika većina današnjih ljudi, jer prihvaćanje općeg i uvriježenog mišljenja smatra se kulturom; ali na svu sreću uvijek postoji i manjina koja sumnja, pogotovo u dokaze koji se nameću. Zato hvala Vedranu Sinožiću što je sumnjao, i što je svoje sumnje pretočio u minuciozno prikupljanje tragova i odjeka daleke prošlosti i njihovo povezivanje u sliku koja se čini sasvim mogućom, iako je drastično različita od svega o čemu su nas učili.

Moram priznati, osobno mi je sasvim svejedno gdje bi mogla biti Troja, mogao bih živjeti i s njezinom ubikacijom na Kamčatki ili na Antarktiku. Međutim, vrlo sam zainteresiran za svako tumačenje bilo čega vezanog za prošlost, sadašnjost i budućnost Istre, mog zavičaja ne samo rođenjem i stanovanjem, već i stanjem duha. Koliko god dosad istražena povijest i baština Istre bili bogati zanimljivostima i atrakcijama kojima bi se do presitosti mogli hraniti nebrojeni školski razredi ili turističke ekskurzije, gdjegod se uznastoji sagledati neka cjelovitija kulturno-povijesna slika znalci će brzo uvidjeti koliko tu ima rupa i nepoznanica. Što više o Istri znamo, spoznajemo kako o Istri sve više i više ne znamo, a voljeli bi znati jer istarske su priče, mnoge još uvijek duboko ukopane ispod zemlje i kamena, ipak svojevrsni ključ za ono što je Istra danas, i što bi mogla biti u budućnosti. Troja u Istri nije samo smještaj jednog mitološkog i jednog stvarnog, fizičkog povijesnog grada i trenutaka njegove slave u prostor sasvim izmješten iz uvriježenih promišljanja o toj temi; Troja u Istri je i ishodište za drukčije osmišljavanje ustroja cijelog predantičkog svijeta. Postoji milijardu indicija, a vrlo malo dokaza, da je Istra tome drevnom svijetu mogla biti jedno od važnijih središta. S dvije knjige Vedrana Sinožića brojnost dokaza toj tezi jako je, jako, porasla.

Davor Šišović