LJUDI KOJI NE ZNAJU PRIMITI LJUBAV JE ZAPRAVO NE ŽELE
Piše: Sonja Sabol
Nezreli ljudi su oni koji vođeni svojim iskustvima su naišli na mnogo problema u svojim odnosima, ponajviše i isključivo zbog trauma iz djetinjstva. Okidač svih bolesti, živčanih slomova je stres jer on remeti psihofizičko stanje i samim time ostavlja traumatske posljedice na pojedincu. Ljudi su bića koja su primorana kao i životinje braniti se od napada. Kada se roditelji svađaju, tuku, zanemaruju dijete na bilo koji način ono se brani na način da te stresne događaje blokira na način da ne osjeća.Djeca koja su traumatizirana lošim brakovima svojih roditelja su djeca na kojima ostaju potisnute rane i zbog koji kasnije tokom odrastanja imaju problema u mnogim drugim odnosima. To se najviše očituje u vezama gdje je odnos jedan na jedan, kada osobu više zadovoljava usputna afera ili samo seks za jednu večer.
Dijete koje je čitavo svoje djetinjstvo imalo kaotičan život uz svoje roditelje pokušava u svojim mislima blokirati sve neželjeno i negativno, to je jedan prirodni mehanizam koji se javlja u čovjeku kada dolazi neka opasnost. Ljudi se bave tematikom zašto je netko ženomrzac, narcisoidan, histeričan u odnosima, sklon promiskuitetu raznim ovisnostima ili pak potpunoj odsutnosti u situacijama koje zahtijevaju određene emocije. Svaki odgovor na pitanje se nalazi u djetinjstvu, odnosu s roditeljima i samom odrastanju.
Trauma nije došla i otišla jer dijete ne zna što je trauma, ono ju proživi na način kako najbolje zna, zbog toga se bori da bi prevladao vlastite strahove. Ta trauma se s vremenom pretvara u jedan kompleks koji osobu prati kasnije u životu, te tada počinju problemi biti vidljivi na van. Okolnosti nikada nisu bajne no uvijek ima dvije vrste ljudi kada je riječ o traumama. Neke ljude njihova bol pokrene da budu bolji ljudi, motiviraju ostale, stvaraju i objedine ljubav na najbolji mogući način dok ima i onih koji gaze sve pred sobom jer se jednostavno ne mogu pomiriti sa prošlošću. Svjesni su od kuda dolazi rana no ta ista je blokirala njihove osjećaje i stvorila nemogućnost empatije, zbog toga oni nerijetko ostaju sami jer nitko ne uspijeva sa njima izaći na kraj.
Ono što hraniš je ono u što vjeruješ. Ako hraniš svijetlost usprkos svojoj tami kad tad će tama postati sve manja i ugasiti će se, no ako hraniš tamu ona će te kad-tad progutati. Zbog toga kada se ljudi hrane tuđim bolima, patnjama i ostalim negativnim emocijama oni zapravo ne žele ljubav jer njih ljubav plaši. Destruktivna zajednica u kojoj su odrasli ih je potakla na obranu od privrženosti, odbijanje ljubavi, svako moguće vjerovanje za njih je nešto dalekosežno, nešto nevidljivo i na kraju neprihvatljivo.
Destruktivan nagon je oružje protiv samoga sebe, jer kada nekoga pokreće tuđa ljutnja, strah, bol i patnja onda znači da je ta osoba ostala i dalje ”maleno dijete” koje sada krvari po svim ostalima. Nitko nije dužan da ostaje sa takvom osobom u bilo kakvom odnosu, rješava njegove probleme i bude otirač za frustracije. Uvijek postoji prag tolerancije. Jedno je pomoći nekome u datom momentu i dati mu svu podršku no drugo je staviti sebe na stol i dopustiti da ga se reže i jede. Ljubav prema sebi mora biti toliko velika da umije prigrliti tuđu sreću, i svaki uspjeh druge osobe jer što je ljubav i poštovanje prema sebi manje to je i prema drugome veoma nisko. Zbog toga ljudi koji svjesno griješe ne želeći poraditi na sebi, nisu dostojni da obezvrjeđuju ljubav kao takvu. Ljubav je za hrabre ljude, one koji i nakon težine vlastitih boli sinkroniziraju veličanstvenu ljubav na vrlo pro fundamentalan način.
,,Ponekad trebate odustati od pomoći drugome kako ne bi ugrozili svoj duh, dušu i život, jer čovjek koji želi ljubav on će se već nekako potruditi da to dokaže dok osoba koja ju ne želi činiti će opetovano iste greške. Destruktivne osobe moraju same pronaći izlaz iz svojih trauma. Pružiti pomoć je jedno no predati sebe zauzvrat vlastite boli je ludost.”