SRAMOTA NIJE BOGU VAŽNA VEĆ JE SAMO ČOVJEKU NA RAMENA PALA
Piše: Sonja Sabol
Nije me sramota pijanog čovjeka, dokle god znam zbog čega pije. U moru svakodnevnih problema, otuđeni od emocija, ljudi postaju nesretni. Čaša za smijeh, društvo, nakon toga kreće treći krug čaše za tugu. Malo pomalo čovjek uzima bocu i sam ju pije u tišini svoje sobe.
Nije me sram tuđih izbora, krivih odluka, kurvanja i konzumiranja opojnih droga. Sami biramo što želimo i koga želimo, jesmo li spremni ili nismo, možda nikada neki ni neće biti, nije ni važno ako znamo tko smo i kakvi smo.
Nije me sram tuđeg izgleda, debljine, ružnoće, rase, boje glasa… To ne bi smjelo nikoga biti sram ali ima i takvih ljudi koji se stide svega što je drugačije.
Jedino čega me sram jest kada je netko loš čovjek, bezobziran i imun na tuđu bol, sram me bezobraznog čovjeka i njegova sujetna jezika, ljudi koji su zli a predstavljaju se kao uvažena gospoda rano jutarnjeg sastanka, osmijehom podareni za bolje sutra na tuđim ramenima koja brukaju.
Sram me egoističnog čovjeka koji nema empatije za druge. Tuđu postelju ionako nitko ne vidi, dok na zlobu se zatvaraju oči. Zato me sramota sjediti sa ljudima koji su zli a nose odijela, predstavljaju se finima, ispričavaju se besmisleno u lakrdiji svojeg vremena, govore šarmantno a čim se okreneš izlaju nekoga gore negoli pas s ulice.
Zloba se ne nagrađuje, samo budala može podržati nečiju zlobu i veličati ljepotu dok je nutrina loša. Kuhar dođe u kuhinju, kada završi s poslom skida kuharsko odijelo sa sebe, briše znoj i mast koja mu je ostala na vršcima prstiju, čelu… izlazi na prednja vrata a nekada na zadnja da ga nitko ne vidi, dok muškarac koji nosi odijelo sjedi za stolom, jede njegovu hranu te se olako podruguje sirotinji i radnicima. To može biti i smetlar, konobar, čistačica, šljaker, svi ljudi koji ga okružuju i uslužuju.
Sram me čovjeka u odijelu koji je zao prema drugima, sram me žena koje su zlobne, one koje ismijavaju ostale dok veličaju svoj moral a nisu nimalo moralne. Sram me žena koje su izgubljene zbog sebe, one koje podcjenjuju, ogovaraju, vrše kritike bez časti.
No zlog čovjeka nije sramota ničega jer on ne poznaje Boga, ne poznaje njegovu milost i ljubav, ne zna darove veličanstvenog svijeta, samo sjedi kao protuha i bezimeni čovjek. Dosadi mu i život, zato se smije ljudima koji mu nisu dušom ravni ali grešnom čovjeku nitko nije ravan jer kako i bi kada grešan čovjek zadovolji potrebu srca sa zlim, dok dobar čovjek izlazi na zadnja vrata umoran ali sretan jer je učinio dobro djelo, nahranio je patnika još jednim jelom, u kasnu večer.
Dobrota je nemjerljiva a zloba je hir na čovjekovim ramenima grešnosti.
Bogu nije važno jer on ionako dijeli lekcije, danas ti, sutra on. Zato me sram zla jer zlovolja na ramenu nesretnog čovjeka tinja svuda oko sretnih ljudi, pa ipak dobrota iznjedri na kraju svakog tamnog tunela, iskrivljenih istina i grešnih radnji.
Ulazak u kuću koja je prazna, tamo je mjesto voštanim figurama, bezobzirnost, ciničnost, prepotentnost, arogancija, drskost i bahatost dobivaju svoju notu pjesništva u trenutku kada se samoća pomiješa sa bijesom, tugom, jazom i zavidnošću.Nemoć karaktera i ljudskosti je samo neutažena želja za velikom ljubavlju i pažnjom. Sami kao psi, tamo vam je i mjesto u kutku samoće. Vragu dojade posjete te naposlijetku i on odustane od zlih ljudi.
,,Sramota je samo pokoran način da bi čovjek naučio kroz svoju grešku. Sramota je naprtnjača koju je Bog spustio na ramena čovjeka ne bi li mi nekad otežao put zbog njegove lakomislenosti i povrede drugoga.”