MOJA OBITELJ SA STOJE

Piše: Sonja Sabol

Teta Sanja, Boki(Bojan), Kika, nona Ana, teta Vlasta, Vedran… Moja mala- velika obitelj Dabić sa Stoje. Prije točno 15 godina upoznala svoju prijateljicu Kristinu, sasvim slučajno kod moje srednje škole gdje je preko puta bila njena OS.

U međuvremenu nešto kasnije dogodio se jedan ružan i veoma žalostan događaj za cijelu familiju. Međutim kako svatko od njih ima veliko srce, hrabro su išli naprijed bez obzira na bol u srcu. Dvije godine kasnije u mojem se životu također dogodilo nešto što je promijenilo sve preko noći. Dok smo moja obitelji i ja čekali da se možemo useliti u novi stan, jedno vrijeme smo boravili u iznajmljenom stanu na Stoji. Nedaleko od te zgrade, živi obitelj Dabić.

Nikada neću zaboraviti kada mi je jednom prilikom donijela lončić u kojem je bila hrana, bila je zima i ja sam bila sama dok su moji roditelji bili u Rovinju, rješavali neke dokumente.Taj lončić pamtim dan danas, ne zato jer sam bila gladna, već zbog toga što je Kristina bila oličenje dobrote već tada.

Kad god dođem kod njih doma osjeća se toplina, radost, prava obiteljska atmosfera. Nona Ana uvijek dođe do nas na balkon dok Kika i ja sjedimo. Pod izlikom da je došla vidjeti nešto ili malo udahnuti zrak, uvijek se krenemo smijati jer nam priča svoje dogodovštine. Onda dođe teta Sanja s posla i zapali cigaretu prije nego krene raditi ručak. Zadnji uvijek dođe Bojan kojeg od milja zovemo Boki. 

U ovih 15 godina ta obitelj je u meni probudila želju da jednoga dana imam to što imaju oni…Sloga, razumijevanje, poneke svađe ali ipak na kraju dana oni su jedna čvrsta obitelj. Vjerujem u njih jer su pokazatelj da u vremenu kojem živimo oni žive prave moralne vrijednosti. Principe i ljubav.

Jedan poziv i moja Kristina, vragolasti MI6 će učiniti sve za mene. Tu smo jedna za drugu, podržavamo se i nikada ne odlazimo kući bez da izmamimo osmijeh jedna drugoj. Bilo je svega, prošle smo iskupa izlaske, ljubavne jade, zalaske sunca, ljetne šetnje gradom, vožnje po cijeloj Istri, nekad mi je digla živce baš kao i ja njoj. 

Kolumna je premala da se opiše ova radost koju osjećam zbog njih, želim im prvenstveno da budu složni i dalje. Teta Vlasta je srčana lavica kojoj želim puno mira i vedrine, poletnosti i nenadmašive snage. Vedran, Kristinin bratić uživa u svojoj umjetnosti, njemu želim puno uspjeha i zadovoljstva u daljnjem radu i profesiji.

Teta Sanja koliko palačinki ste nam ispekli dok bi gledale filmove, pritom bi Kika naravno zaspala. Jednom smo išle u kino i kraljica je zaspala na pola filma. Šlag na kraju je tata od Kristine, naš nezamjenjivi Boki. Koliko smo mu samo spački znale napraviti, dobro da čovjeka šlog nije strefio.

Već mi pomalo nedostaju, nisam ih vidjela dva mjeseca. Nedostaje mi onaj mir s njihova balkona, Kika kada krene lupetat neke svoje gluposti, oni trenuci kada svatko od njih dođe s posla pa se nađemo svi kod njih kući. Prošle godine za vrijeme početka pandemije sam dosta boravila kod njih doma, zezali smo se da će mi napraviti ključ pa da mogu sama ući.

Za obitelj Dabić, mogu reći samo najbolje jer sam najbolje od njih doživjela.

Svaki trenutak je bio poseban i govori za sebe. Niti jedan tren s njima nije otišao u zaborav, pamtim svaku situaciju, razgovore, priče, zajedničke trenutke dok smo se družili. S njima je momenat eliksir i melem za dušu.

Hvala vam što ste mi uljepšali dane, zapravo, hvala vam što ste mi sve ove godine učinili posebnima. Volim vas ! Vidimo se uskoro.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Pin It on Pinterest