ŠTO LI RADIŠ DOK TE NITKO NE VIDI ?

Piše: Sonja Sabol

Što li ti srce osluškuje kada ga nitko ne čuje kako tiho kuca. Koga čekaš, kome se nadaš? Svi imamo, neki su imali, neki će tek imati nekoga, nekoga kome se nadaju… Prođe bezbroj dana, mjeseci, prođe jedna godina. Misli polako tonu u podsvijest, počnemo zaboravljat osobu, događaj, slika krene blijedjeti poput slike na platnu koja godinama visi na zidu.

Okrene se krug počasti za svijet, brzina vjetra postane vihor koji nosi lišće i tako se izmjene godišnja doba. Rana, ona polako zacijeli. Više nisi isti. Pamtiš učinjeno, osjećaš istu emociju, bol, strah i gubitak koji se odgodio zbog nekoga kome si se nadao, događaju koji je naprosto utihnuo.

Ništa više nije isto, zapravo više nikada neće ni biti. Možda osoba osjeti, duše se osjećaju koliko god bile udaljene. Negdje daleko ti, negdje daleko ja, dok opet tako blizu u podsvijesti sjećanja koje nas proganja. 

Čovjek umije podnijeti dosta toga no na gubitke osoba se nikada ne navikne.

 Svaka osoba je nova bol, drugačija bol kroz koju opet učimo. Jednom mi je jedna osoba rekla kako svemu treba vremena ”Svemu treba da sazrije, onda se to i dogodi, ma što god to bilo.” Paradoksalno, sve se ionako promjeni, osobe više nisu iste, možda jednom u pokušaju pronađu ono što prethodno nisu mogle. 

Što li radiš čovječe dok te nitko ne vidi? Plačeš li da tuga ispere dušu, gledaš li okolo sebe? Zidovi na kojima ne pronalaziš ništa osim bjeline, svjetlosti koja ti tako silovito treba. Opijum vremena, doza otrova se pomiješa u emociji gubitka. Iluzija ona je najgora od svega. Čovjek može bezvremenski ostati zarobljen u njoj. 

Polako kada skine okove, progleda, biće vidi jasnije. Vidi da je nešto bila samo iluzija, što god to bilo, karmička greška ili prokleta stvarnost. Vrijeme, jedino to pomaže da rana postane ožiljak.

Osim znoja koji izlazi iz kože na tijelu, neugodan miris, osjećaš li čovječe gdje si pogriješio? Koga si izgubio zbog sebe? Što si kome učinio, misleći da grabiš svoju priliku gazeći druge. Miriše itekako, no velika većina ne osjeća što radi, čini, govori. 

Dva oka koja vide ali ne vide kada netko pati, jedna usta koja govore uvrede ali ne uviđaju koliko duboko povrijede nekoga. Zbog čega je lakše osjećati miris parfema, znoja, smrada a ne tuđe emocije? Pitaš li se čovječe što je težina a što lakoća jastuka na kojem spavaš? 

Lako je zaspati čista srca, kada znaš da nikome nisi učinio loše, još je lakše kada znaš da si dao sve od sebe iako si to činio bez da misliš na sebe i tako pregazio sebe.

No bolje biti pregažen u vlastitoj emociji negoli potisnutom strahu.

Kada pravedan čovjek legne na krevet, svjestan sebe i svojih mana, on zaspi poput djeteta.Čovjek zle ćudi nikada ne spava kako treba, budi se po par puta u noći jer vrag nikada ne spava. 

Zato čovječe dobro se pogledaj, osjetiš li sebe ili samo miris? Miris se promjeni i  dođe starost, koža tada poprima miris staračkoga loja… Uvidi da je danas tvoj dan, ne grabi sreću preko tuđe povrede jer na kraju sam sebi zabiješ nož u leđa. 

,, Čovjek mora više živjeti emociju jer na kraju dana jedino mu to zaogrne dušu, utopli srce i ostavi miris koji se zove ljubav.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Pin It on Pinterest