ŠTO SMO ZABORAVILI?
Piše: Sonja Sabol
Zaboravili smo ljubiti iskreno, jer iskrenost je propatila kao stablo jabuke koje nije pustilo svoje plodove. Zaboravljena sjećanja odlaze u kutije, ormare odjeće, prašnjave kutove, zidove natopljenim bojama sjetnosti, nekad prelivenim čašama vina.
Zaboravio je čovjek da u sebi ima srce. Bog nas gleda, smije nam se i uviđa da više nije vrijeme za smijanje… Bog tužno promatra kako je stvorio ljude s emocijama, ali ti isti ljudi odveć su prazni.
Više ništa nije normalno, možda negdje, na skrivenim mjestima, ulicama, manjim gradovima, u tišini pejzaža i zvuka mora. Možda.
Ne zaboravljaju se više stvari poput torbe, novčanika, zaboravlja se značenje bitka, blizine, svrhe ljudskog postojanja. Zašto smo zaboravili?
Poput porinuća broda, ostali smo u dubini nemira. Titanic je udario u santu leda, dok smo mi sami sebi lupili ogroman šamar zbog vlastita neposluha. Igranje šaha, srce na strani bijelih figura, ego na strani crnih.
Užasi straha, unijeli su nemire u srca ljudi više negoli sama majka priroda. Zadnji poziv je otkucan, zadnje pismo poslano, zadnja vožnja odvela je na put sve one vrijedne i moralne stvari. Sad stojimo na cesti beskonačnosti. Taj put, svakoga od nas vodi negdje.
Svatko od nas mora odabrati figure u šahovskoj igri. Opstati ali boriti se ili jednostavno odmah pobijediti i predati se.
Nije bitno što smo poklonili nekome, iako nas ta osoba nije znala cijeniti. Bitan je ključ našeg srca. Jesmo li zatvorili, zaboravili na vrata svjetlosti koja su odredište naše vlastite sreće. Mi smo cjelovita bića, ali sasvim sigurno, izgubljena u eri koja je zauzdala naša srca.
Zaboravili smo na sebe, druge, zaboravili smo da postojimo. Zaboravljen san ali lako u dan… Zaboravljene emocije, zapravo, potisnute emocije.
Gdje, od kuda, kako vratiti zaboravljeno?
Vjerujem da svatko od nas nosi breme života, križ, ali da ujedno ima i misiju života. Življenje života tako da ne ode u zaborav. Jer ako zaboravimo na druge, zaboravit ćemo i na sebe. Ego naposljetku odbaci i sebe, jer toliko voli svoju moć da bahato uspijeva živjeti bez sebe.
Ljudi možda jesu putnici vremena, stanice i odlasci, ali svakako ne smiju biti zaboravljeni. Gdje je stanica ima i škole. Gdje ima puta, ondje je i život. Čovjek ne smije nikada zaboraviti koliko vrijedi ljudski život, koliko vrijedi snaga, njegovo uvjerenje, moral.
Zaboraviti što znači biti čovjek, je najveći udarac za Boga. Zaboraviti na druge je najveća sramota za nas. Ne zaboravi. Ne zaboravi biti čovjek prije svega. Sve ostalo prođe kao keš na ruletu.