SVI SMO MI POD DIJAGNOZAMA
Piše: Sonja Sabol
Svaki dan, svaki sat, sve brže leti, odlazi, ne stignemo ništa. Paradoks kako u tom bijegu molimo za više vremena ali jednostavno nema više vremena. Nervoza isijava iz svakog kuta, 100 problema se nagomila tada kada misliš da je sve mirno. Baš tada kada je luka najmirnija.
Okrenem se oko mene nervozni ljudi u prometu, ceste jesu krivudave ali ljudi su još luđi… Opasniji i luđi. Rekla bih ” Docta ignorantia” (lat.) spoznaja da se o božjem biću ne može ništa sigurno znati, da se apsolutno pojmovno ne može dohvatiti. Svi mi imamo svoje ludilo, mračne strane i dane kada nam nije do ničega.
Kada dođu ti dani, nerijetko nastupi bijes, razdražljivost, suze u očima, slom živaca … Prokleto je kako baš u miru dođe nemir, baš kao kada tijelo poželi otići u san te se naglo trgne iz njega. Utrka s nemirom. Pokušavaš se oteti dojmu kako će sve brzo proći, ali baš kada pomisliš kako hoće, vrijeme ti pokaže da neće.
Nemirni snovi, nemirno tijelo, nemir u tebi. Nema nikakvih naznaka kako će sve dobro završiti a kamoli kada će završiti. Prepustiš se ludilu, nakon kojeg ti se kasnije upisuje dijagnoza. I oni zdravi postanu bolesni, jer zakon prirode ne pita nikoga kada je vrijeme, nema potvrde.
Jedan dan čovjek podnese nekako ali već idući teže, misli su teške, težak je dan i san. Jedino što mu preostaje jest suživot s takvim danima, na kraju mu ostane izazov učenja. Mudrost koju prenese na drugog čovjeka, kako bi mu dokazao da iza svakog kaosa iznjedri sasvim običan i miran dan. U zakonu prirode i jest tako. Nakon kiše uvijek dođe sunce.
Svojevremeno u čovjeku se stvori konfuzija strasti, maler života i drugih neprilika koji ga ponukaju da uradi štošta. Opsuje Boga i vraga, dere se, luduje, ali sve samo zato što više ne može, puca po šavovima. To je prirodan obrambeni mehanizam koji svatko od nas nosi u sebi kao poriv ili nekakav otrov, koji ga s vremenom popušta.
U tuđini, negdje bez ljudi možda bi bilo drugačije, mada i tada čovjeka proganjaju njegove misli, neumorno spavaju s njim dok on misli da snuje miran san. Vežu se poput omoče oko vrata, hodaju kao pas čuvar uz njega. Melankolija…”Vrsta ludila gospodine?”Upita nečujni glas u glavi, čovjek potiho i drsko odgovara ”Samo jeben život”.
Život je kaos našeg postojanja. Ako smo svjesni našeg bića možemo dotaknuti visine, pa čak i smiriti strast puknuća prije negoli sve ode kvragu, no to se radi tako da naučimo živjeti sami sa sobom.
Jedino tako možemo smiriti sebe i druge, te prolaziti kroz život malo bolje, više nedotaknuti prizmom a manje slomljeni zbog iste.
Dijagnoze ne moraju imati stručan naziv, jednostavno zovu se životna dijagnoza. Jedan dan plačeš, umireš u sebi, raspadaš se, a onda nakon svega iziđeš jači kao Feniks iz pepela. Dani kada ne možeš ustati iz kreveta zbog xy razloga… Sve su to naše dijagnoze koje nas prate iz dana u dan, sata u sat i onda pred kraj dana odu od nas ili zaspu s nama.
Do nas je.