JEDAN DIO JA, JEDAN DIO TI
Piše: Sonja Sabol
Dug se uvijek plaća, kamata isto. Brak, razvod i pogreb također naplate svoj račun. Karma, ona je zaista transparentna u svojem izračunu. Nema vremenskog perioda servirano je hladno jelo, nekome doručak, ručak ,večera, ili cijeli ”lunch paket”.
Jedan dio plaćam ja, jedan dio plaćaš ti, baš kao što nebo i zemlja razdvajaju jedno. Onako kako se sunce i mjesec pozdravljaju kada se izmjene, poput dima cigarete koji je ispušen, kao zadnja kap alkohola u boci, onako kao prvi i zadnji dah.
Vrijeme ne ostavlja ništa nedovršeno, ostaju samo sjenke, miris i sjećanje na prošlost.
Vrijeme uzima svoj dio baš kao što smrt uzima život. Nije ni prokleto ni oteto već čista raspodjela dobara. Jedan dio ja, jedan dio ti, onako kao u pjesmi refrena. Ali ništa više nije isto, ničega više nema.
Povorka pobjede nestala je u oazi sjećanja, tamo gdje joj je i mjesto. Daleko od očiju. Ljudi su spremni sve ali ne i platiti ono što moraju. Mrze banke, mrze račune ali najviše od svega ne mogu se pomiriti sa gorkom istinom pravde. Račun dugovanja koji plaćamo za svoja djela, loše namjere i nakane, za sve ono što smo zgriješili.
Možda nikada nećemo uspjeti prihvatiti jedni druge, dostići totalitet ali zasigurno ćemo dobiti ono što smo zaslužili kako bi naučili. Škola bez obzira na obrazovanje, životna škola je najveće bogatstvo koje nosimo kroz život.
Naučeni da postoji dobro i loše, ljudi koji zajedno igraju šah i ostale igre. Spoznaja kako uvijek učimo kroz bol. I nema veze što nas povrijede, premda boli, na kraju svatko dobije što zasluži. Jedan dio ja, jedan dio ti.
Život ima svoj stol, to je planeta zemlja. Na njoj smo svi, ma kakvi god bili. Bolesni zdravi, zli i dobri, lijepi i ružni, gubavi i poremećeni, debeli i mršavi… Drugačije boje kože, nacionalnosti, kulture… Zanimljivo kako od svega toga na kraju nas samo duša označava kao čovjeka ili nečovjeka.
Ni religija ni bogatstvo ne mogu potkupiti u čovjeku njegovo srce. Kada griješimo u grijehu se nanovo rađamo, osjetimo, doživimo i naučimo. Zato opet kažem… Jedan dan ti, drugi dan ja. Svatko u sebi nosi grijeh putem rođenja, jer život mu je dan kako bi postao uzvišeno biće svoje duše.
Ima onih koji nikada neće naučiti što je bit i suština svakoga od nas. Pokoriti će sve oko sebe i doći na vrh ali tamo neće biti nikoga. Ego ostaje uvijek sam, bez obzira na masu koja ga okružuje. Duša, ona može biti prosta i siromašna ali dobra duša nikada u sebi ne ugasi svoj plamen svijetlosti.
Računi će se platiti, dugovanja isplatiti, dok zloba ona uvijek dolazi na naplatu kada misliš da si najsretniji. Jer jedan dan ti plačeš, jedan dan netko drugi. I dok se tako sve izmjenjuje poput godišnjih doba, duša uči i sazrijeva ili naprosto jenjava i polako umire.
Mudri bi rekli ” Polako i sigurno” jer drugačije ne ide, vrijeme nas ne označava ali nas sigurno definira. I kada jednom shvatimo da smo samo ljudi koji imaju privilegiju biti ovdje i sada, tada spoznajemo sve ono oku nevidljivo . Život je veličanstven u svakom obliku, zato ga treba istinski doživjeti.
Na kraju knjige mudar čovjek uvijek prije vremena shvati što će se dogoditi ukoliko ne sluša svoju dušu, dok ostali trče pred rudo misleći da će uhvatiti svijet. Svijet je neuhvatljiv, on nam ne pripada, mi pripadamo njemu.