ZDRAVICA ZA SVE ONE KOJI KUJU PLANOVE
Piše: Sonja Sabol
Kaži mu ”Živio” jer tada će te zasigurno primijetiti, tvoj neprijatelj naravno… Drži prijatelje blizu ali neprijatelje još bliže, hm ima nešto u tome, mada po mojem mišljenju sve što je toksično i negativno treba naprosto udaljiti od sebe.
Nakon što uđeš u prostoriju pomno pogledaj ljude oko sebe, osvrni se i nasmiješi, a onda kreni dalje. Sve ono što si mislio da je ispravno i svi ljudi koji se nađu u toj prostoriji su sve samo ne tvoji prijatelji. Svatko će se osmjehnuti jer je osmijeh prijazan način pozdrava, međutim to je nevažno jer se nalaziš u prostoriji koja je zapravo tvoja igra.
Ljudi su najopasnija i ujedno najljepša vrsta bića koju je Bog stvorio. Svaki pokušaj da se svidiš ljudima je tvoj poraz. Nemoj nikada željeti nečiju ljubav, nego čini i budi ono što jesi.
Svaki pojedinac ima svoju moć kako pridobiti nekoga, preveslati, izigrati, prevariti i nastaviti olako dalje. Nije pravedno ali ništa nije zauvijek, ide dokle ide, baš kao što kockar prokocka novac, kuću i sve što ima.
Imaj na umu da si samo čovjek koji je sada tu u ovom egzaktnom vremenu.
Ništa drugo, ništa manje i ništa više. Šanse da zao čovjek postane dobar su ravne nuli, zato nemoj usporiti nego ubrzaj kada je riječ o tvojem životu, jer hijena ionako ima napretek.
Ruka ruku mije, ruke se rukuju iako se ne mogu podnijeti, to je u svijetu normalno poput paragrafa koji označava novi tekst. Kroz život ćete steći mudrost, spoznati tko vam je prijatelj i shvatiti kako ljudi koje poznajete nisu uvijek sretni zbog vas.
Zato zdravica za sve one koji kuju podle planove, za one koji se smiju iza leđa i čekaju napad. Odmetnici su oduvijek bili ”izvan zakona”, no pravednici uvijek idu prema naprijed pa iako bili ubodeni, razrezani, masakrirani… Zašto? Jer pravednik zna da nema što izgubiti a odmetnik zna kako sve što drži u rukama, mislima, ono što sakriva od ostalih te prikriva od voljenih može nestati u tren oka.
Kada sve nestane, na tlu se uvijek pojavi prašina… Nekada je to prašina od vihora vjetra, potresa, zagušljivog smoga i brzine automobila, no nekada je ta prašina sjenka ljudske zlobe koja polako i potiho pada na tlo… Sasvim nečujno, pepeo se vrati zemlji, zmija puže i traži bijeg.
Pravedni ljudi nikada ne bježe, iza njih ne ostaje prašina, jer pravda ima svoj zakon a to je vrijeme u kojem se otkrije svaka istina, koji put i prekasno…
Kraj nije u toj prostoriji, to je samo početak jer ta prostorija gdje se svi nađete, gdje se miješaju svjetlost i tama, ona je početak mudrosti i znanja tko je uz vas a tko protiv vas. Većinom je to samo jedna osoba, sve ostale samo koračaju uz vas jedno vrijeme te onda padnu na tlo, tamo gdje pripadaju.
Zmije gmižu, ostavljaju kožu i dobivaju novu, tako je s ljudima za koje mislite da znate, za one koje mislite da vas vole, gaje prema vama neki osjećaj. Nažalost. Zato uzdravlje za prašinu koja odnese sve ono što nije za nas, ono što nas nije dostojno.