EKSKLUZIVAN INTERVJU – DOMAGOJ JAKOPOVIĆ (RIBAFISH)

Piše: Sonja Sabol

Domagoj Jakopović Ribafish novinar, kolumnist, gastro bloger, ujedno diplomirani profesor geografije. Pisao je za Klik, Playboy, Cosmopolitan. Čovjek koji se našao u medijskom svijetu mnogo puta pišući i ostavljajući trag kako poslovno tako i privatno.

Čitajući odgovore ovog čovjeka, moramo shvatiti kako je život trenutak u vremenu. Veliki profesionalac koji iskreno progovara o životnim poljima, tragediji i onome što osjeća.Privatno čovjek lav.

Ne znam odakle krenuti jer ipak prije svega Vi ste novinar, kolumnist pa tek onda gastro bloger i naravno diplomirani profesor geografije… Domagoj, gdje počinje početak priče vašeg života? 

Početak priče je u zagrebačkoj Petrovoj bolnici 07.08.1970. kada na svijet dolazim prilično čupav kao plod ljubavi dvoje divnih studenata geografije i povijesti. Od tada pa do dana današnjeg neuspješno pokušavam odrasti, a većinu sam vremena proveo zabavljajući ljude oko sebe i uživajući i veseliti se što više mogu usput, pošteno izvršavajući sve obaveze. Na žalost, uvijek je neka kriza pogađala upravo moju generaciju, tako da sam se dosta rano morao početi baviti šljakanjem preko student servisa, a onda konačno sa završetkom faksa i diplomom – s predavanjem u školama. 

U tom trenutku nisam imao vezu ni novaca za stalno radno mjesto, pa sam nakon četiri godine rada u školama u Zagrebu i na Rabu te položenog državnog ispita, počeo raditi kao copywriter u Publicisu i kolumnist u Kliku. Kasnije sam prešao u Playboy, Cosmopolitan, Dobru Hranu, Punkufer.hr, Blog.hr, Gastro.hr gdje sam radio kao novinar i urednik i na kraju prešao u paušalne obrtnike iliti freelancere. U međuvremenu sam bio i glasnogovornik Hrvatske MENSE, bariton u zboru Ivan Goran Kovačić, prvak Hrvatske u daljinskom plivanju i ekipno u bowlingu te reprezentativac države u curlingu, da bih danas vodio TV showove, pisao svoj gastro blog www.ribafish.com i zahvaljujući dugom stažu u novinarstvu i gastronomiji uspio spojiti neugodno s beskorisnim i pisati o hrani i piću uz puno putovanja. Što me doista i veseli.

Znam…Moram priznati dok ovo kuckam teško mi Vas je pitati o bolnoj temi… Ali ipak… Gledam vas na televiziji i uvijek pomislim ” Bože ovaj čovjek ima veliku snagu.” Upoznata s gubitkom, iako ne na jednak način, moram naglasiti da samo umno jaki ljudi mogu podnijeti velike tragedije… Kako vaša duša progovara o tome?

Kada je prošlo otprilike godinu dana od tragedije rekao sam samome sebi: ili ćeš potonuti na dno i ne napraviti više ništa korisno i pametno u životu, ili ćeš se trgnuti i probati dati još nešto drugima. Tako je nastao projekt #RokOtok u kojem sam uz divne i hrabre ljude uspio povezati hrpu otoka, podijeliti vrijedne poklone i savjete klincima i možda nekome pomoći i uljepšati mu ovu dosta sumornu svakodnevicu.

Duša je prazna, pusta, toliko tužna da sam odustao od puno ideja, ljudi i savjeta i još uvijek ne dam da išta nadomjesti najveću od svih tuga koje se može dogoditi ljudskome biću. Nije lako, nije lako niti kad vidim ljude koji su znali mog Roka, još je teže kad me zaustave random ljudi i ispričaju svoju tešku priču, ali ponavljam, lakše se predati i odustati, a puno teže i hrabrije ući u svaki novi dan i probati napraviti dobro djelo. I to je put koji sam odabrao, pričati i educirati. Pandemija nas stalno sprječava da više čistimo okoliš i educiramo djecu i odrasle o problemima koji nas okružuju globalno, ali i lokalno, pa su najveći aplauzi tijekom predavanja na otocima upućeni upravo temi o problemima otočnog življa. Puno je problema, treba ih početi rješavati, makar polako.

Nekako sam prihvatio poraz od Života s velikim Ž, i sad polako tinjam okolo, najkraće rečeno, poput nekog sačuvanog okvira slike s moćnog Titanika… Ali, mora se dalje.

Smatrate li da ljudi trebaju iskusiti surove dijelove života da bi se mogli barem nekako poistovjetiti s drugima… Kakav god bio život je da ga živiš punim plućima, ponekad za nekog a ponekad zbog nekog…

Ovo što sam ja iskusio ne bih poželio nikome na svijetu. Toliko su me kljukali tabletama za smirenje da mi je sprženo pola mozga, tup sam kao nož za maslac, ali bol nije nestala, niti će ikada nestati. Život je za neke okrutniji, za druge nježniji, ali živjeti možeš samo svoj život, i što više želiš biti netko drugi, to si prazniji i udaljeniji od biti svega. 

Treba se veseliti sitnicama i naći neki svoj prozorčić za bijeg iz realnosti. Po mogućnosti – svaki dan. 

Imate dar, pronašli ste se u mnogim sferama medijskog rada ako to mogu tako nazvati, što Vam je ili koja uloga posla do sada najbolje išla?

Ajme, hvala vam puno na komplimentu! Potpuno se dajem u svemu što radim, i bilo je sjajnih perioda kojih se uvijek rado sjećam kao onih kad sam prvi put bio razrednik u osnovnoj školi Granešina. Neki sam dan javno zavapio da trebam nekoga da mi posudi bušilicu koja buši keramiku jer nisam nešto epohalan u tim kućnim poslovima. I ne prođe pola sata i na vratima se stvori s dvije bušilice u rukama moj bivši učenik. Kaže, „Jako smo te voljeli i cijenili jer si bio to što jesi, iskren i pravedan, a opet zanimljiv i duhovit. Ono, bio si naš, a naučili smo sve.“ Mislim da sam narastao dva centimetra kad mi je to rekao!

Kao novinar sam uživao u temama koje su mi mogle osloboditi maštu i raspiriti duh. Naravno da sam lupetao gluposti i u želji da budem duhovit pisao i svakojake nebuloze, ali nikad u tome nije bilo ništa zlo. Najbolje sam se osjećao kad bi trebalo pisati o muško-ženskim odnosima, jer što sam se više trudio shvatiti žene, to sam se dublje uplitao i konačno shvatio da je to nemoguće. O tome možete čitati u mojoj knjizi Šaptač ženama, nećete biti puno pametniji, ali garantiram da ćete se dobro nasmijati.

Obožavam recenzirati i ocjenjivati sve oko sebe. Ja sam vam jedan od onih koji će probati sve, od cvrčka do puha, samo zato da taj dojam kasnije može upotrijebiti u nekoj priči. Svežder sam, obožavam sve prirodno, školovani sam sommelier za pivo i vino, jednostavno uživam svim čulima kad se ispred mene pojavi nešto jestivo. I onda volim pričati o tome toliko dugo dok nisam zadovoljan opisom. Tu se dajem ful.

Kao urednik nisam bio zadovoljan svojim radom jer sam bio pre mekan i često nisam dobio ono što sam zahtijevao, a danas kao bloger bih si najradije dao kaznu i potjerao se u kut jer znam da mogu bolje, kvalitetnije i opširnije pisati nego što trenutno radim. Najteže se snalazim u ulozi voditelja, jer želim jako puno toga reći, a dok mi je to u glavi savršeno posloženo, jezik nekad preuzme odgovornost i onda se zapletem. Ali radim na tome, učim svakoga dana nešto novo i onaj tko kaže da sve zna nema mjesta u mom društvu.

Koji Vam je trenutno matični posao? Gdje se najviše dajete u smislu predanosti i rada?

Nakon petnaestak godina rada u korporacijama odlučio sam se na dosta riskantan potez – postati freelancer. Imao sam par kolumni, par festivala i jedan TV show u najavi, i odlučio sam pobjeći iz mašine. Stalan posao, plaća svakog petnaestog, topao ured, kompjuter, sve je to postalo nekako preteško kad nisi svoj i ne možeš ići tamo gdje misliš da je potrebno, pa sam krenuo na sve ili ništa. Nije da je lako, radi se i po danu i po noći, putuje, slika, piše, ali se definitivno ne žalim. Upoznao sam stotine novih ljudi, radio u novim medijima, u međuvremenu otplatio i zadnji kredit i sad uz sto poslova stignem planirati i akcije čišćenja i sljedeću sezonu #RokOtoka.

Pišem za VinumIn i Modru Lastu, voditelj sam TV Showa Život na kotačima na RTL Televiziji, vodim pivske festivale u regiji, držim predavanja o craft pivarstvu, vodim svoje društvene mreže na YouTube kanalu, Instagramu i Facebooku, svaki dan stavim dva-tri teksta na blog, gostujem na učilištima, knjižnicama i školama s predavanjima i radionicama… Uglavnom, ništa sigurno, ali što je danas uostalom sigurno?

Kako sam prije naveo, ne volim se švercati u životu, dajem uvijek sve od sebe, pa dokle i kako ide. Strašno se mijenjam s godinama.

Mislite li da će svijet progledati, neminovna je činjenica kako živimo u eri u kojoj je sve instant poput juhe iz vrećice… Ali od brzog i žestokog nema zapravo ničega…

Netko je pametan jednom rekao da ne zna kakvim će se oružjem voditi treći svjetski rat, ali da će se četvrti voditi kamenjem i štapovima. Nisam protivnik tehnologije, dapače, čovječanstvo ima briljantnih izuma koji nam olakšavaju svakodnevicu, ali nekako mi se čini da upravo kako ste i naveli, sve nekako ide u krivom smjeru. Svijet vode pokvareni, pohlepni i zli ljudi, novac, moć i slava su pregazili dobro, hrabro i pošteno, ali tako je na cijelom Planetu.

Jučer sam bio pozvan na jedan event u Istru, bilo je klope i cuge za tisuću ljudi, ali ja sam se dignuo usred tuluma, nije jošbilo ni 22.00 na opće čuđenje. Zato sam u 07.00 bio na obali sa starim štapom za pecanje i upijao mirise i toplinu. Pretjerujemo sa svim i svačim, želimo se dopasti drugima i time gubimo sebe. Ljudi ne cijene ljude po onome što jesu, nego po onome što imaju, i to mi se ne sviđa. I zato pokušavam objasniti važnost prirode, slobode i kvalitetnije provedenog vremena. Pa ako netko posluša i bude mu bolje, nitko sretniji od mene…

Znate ja inače postavljam osobama 7 pitanja jer svakih sedam godina čovjek se na neki način mijenja i sve u njegovoj duši bude nanovo rođeno… Nekim, određenim osobama postavim 9 pitanja jer je 9 broj svetosti i cjelovitosti. Za Vas mislim da ćete nam još mnogo toga opisati, napisati i ukazati na sve životne radosti koje su oko nas. Recite nam Vaše misli, nešto što Vam prvo padne napamet, onako iz srca… 

Ničemu se ne treba previše veseliti niti biti apsolutno siguran da držiš život za jaja. Baš kao što je onomad Miladin Šobićpjevao:“ A zar nije štos, životu razbit’ nos, da osjeti on, tvoj đon, tvoj đon, tvoj đon…“ Jer život ima neke svoje planove, i ma što ti radio, dobro ili loše, to ti se neće vratiti. Jednostavno, treba biti dobar prema svima i veseliti se svakoj sitnici i tako proživjeti vijek. Sada sam razočaran i tužan starac koji želi zadnjih petnaestak godina dati sve za dobrobit drugih i Planeta, i samo bih htio da se svi ljudi opamete, smire i zajedno žive u sreći, miru i veselju. Volimo Zemlju, volimo jedni druge, ali prvo volimo sebe. Možda nam tako svima bude bolje.

Ako uzmemo u obzir činjenicu kako smo svi jedno, te zajedno činimo kolektivno nesvjesno to znači da smo itekako svi povezani. Domagoj Jakopović je pokazatelj da nakon surove tragedije čovjek mora nastaviti živjeti. Tumara hodnikom boli, oslikava patnju po zidovima, ali jedno je sigurno čovjekova duša je ogoljena od trenutka kada dođe na ovaj svijet. Samo umno jaki ljudi mogu podnijeti ovakve kalvarije, životne sudbine i paklene krugove.

Domagoj je čovjek zbog kojeg moramo naučiti druge pitati ”Kako si?”, biti uporni i dozvoliti da se ljudi u našem okruženju osjećaju ugodno, lakše i bezbolnije. Naučiti slušati druge a ne svoje JA. Ljudi pate, ostavljeni sa svojim bolima noseći se najbolje što umiju, dok mi… Mi moramo osvijestiti našu suštinu, ono iskonsko, jer biti čovjek je najteže. 

Ovaj čovjek je velik, istinski lav.