LJUBAV (NE) BOLI
Piše: Augusta Benčić Ivančin
Kad imaš 13 (jer žene seksualno sazrijevaju prije muškaraca) planiraš veliku obitelj s muškarcem koji je sve ono što i tvoj otac, drugo ništa nije bitno.
U dvadesetima tražiš “opasnog frajera”, alfa mužjaka, starijeg, oženjenog, razvedenog – što veća falinga to bolje – jer uz tebe će on postati sve ono što sad nije, promijenit ćeš cijeli svijet pa tako i njega.
U tridesetima se štufaš pizdarija, i tate i opasnog frajera i želiš samo nekog tko će te nasmijavati po cijele dane, češkati, grliti, tko je dobar čovjek, prijatelj, ljubavnik, otac… a onda, za nekoliko godina pomalo počneš primjećivati piletinu s torzima k’o od stijene odvaljenim, s plamenom u očima i šećerom na usnama – nisu ni tata, ni alfa, ni muž, nego kutija sa slatkišima – pojedeš jedan i odmah ti se zalijepi za bedra, a stvaraju i ovisnost.
Neke žene uspiju odoljeti, a neke se slade do smrti pa tako polako gube duh i intelekt i rade isključivo na svojoj vanjštini. Nisu svjesne toga da djetetu majčin izgled uopće nije bitan. Činjenica jest da ta djeca uglavnom i traže samo to – majku, dok one traže svoju mladost koja je nepovratno izgubljena. Nije nužno i protraćena, ali pripada prošlosti.
Život je prekratak i prelijep da bi se tratio na razmišljanja i pokušaje vraćanja u prošlost. Kao što svako godišnje doba nosi neke svoje ljepote i čari tako i razdoblje života nosi svoje i uvijek treba tražiti i izvući ono najbolje iz njega. Danas je moguće štošta učiniti sa svojim tijelom, čak i zavarati ga da se osjeća desetak ili više godina mlađe, ali ništa ne godi toliko tijelu kao rad na duhu. Ne kažem da se treba zapustiti fizički, ali treba izbjeći obje krajnosti – zapuštene očajne kućanice i pretjerano zategnute i napumpane polovnjače, obje su vrste nesretne, iako to teško priznaju.
Najteže je raditi na sebi iznutra. Izvući sve frustracije i suočiti se s njima. Prestati se samosažalijevati ili kriviti za sve druge i uzeti sreću u svoje ruke. Prekinuti začarane krugove, iskoračiti iz sigurnosti neke sjene u koju si upala. Iz monotonije, iz zlatnog kaveza, iz toksičnog, ovisničkog odnosa. Najteže je biti samoj sebi podrška i utjeha, najteže je biti tu, za sebe.
Ono što je najteže nije nužno i nemoguće. Rijetke imaju tu snagu i hrabrost.
Svjedočimo hiperprodukciji terapeuta i life coacheva i, dok se to sve više u javnosti percipira negativno, kao „prodavanje magle“, „šišanje naivnih ovaca“ i slično, činjenica jest da ljudima to pomaže. Ne treba nikoga osuđivati što je izabrao neki put koji je nama stran ili nezamisliv, trebali bismo biti uključiviji i ograničit se samo do te mjere da tuđi odabiri ne utječu na kvalitetu našeg života i obratno.
Poznajem ženu koja si može priuštiti (i priušti si) najrazvikanije i najskuplje retreatove. Iako meni to ponekad zvuči smiješno i ja bih radije te novce „ulupala“ u nešto drugo, sretna sam zbog nje. Sretna sam jer njezina sreća ne ovisi o godištu ili razini sjebanosti nekog muškarca već o njoj samoj. Retreatovi joj gode, postala je najbolja verzija sebe, najbolja verzija osobe s kojom možeš neopterećeno prijateljevati.
Sigurno bi netko drugačije proveo dva sata tjedno koja ja provedem na svojoj terapiji. To što ja potrošim svega par eura u odnosu na njezine tisuće, ne znači da je ijedna od nas prošla bolje ni gore, znači samo to da obje radimo na sebi.
Zločesti i pohlepni ljudi postoje u svim sferama života pa tako i tu. Većina ljudi zna savršeno što je potrebno onom drugom, ali ne znaju primijeniti to na sebi. Većini je potreban nekakav vođa, religije su dokaz tome, istu shemu koriste i life coachevi i neki psihijatri i psihoterapeuti koji svoje pacijente i klijente učine ovisnima o sebi i muzu ih beskrajno. Zato je bitno osnažiti karakter i duh i postati neovisna, nikome ne treba vjerovati slijepo. Osobito ne partneru. Ljubav ne smije biti ovisnički odnos, ali ni borba za prevlast. Ljubav je uzimanje i davanje i ljubav definitivno ne smije boljeti, ni fizički ni psihički.
Život postane puno jednostavniji kad naučiš ljude pospremati u ladice i prihvaćati njihove mane jednako kao i vrline. Svaki čovjek može ti nešto dati, na tebi je samo kako ćeš to primiti i upotrijebiti.
Foto: Edna Strenja Jurcan
(PS)