GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA

Piše: Augusta Benčić Ivančin

Rano jutro, pola sedam, svakog dana šetam s Pacom po svom selu. Paco je Portugalski vodeni pas, nije mačka koja laje, kako od milja kući zovemo male pse. Dvadeset kilograma mekane, kovrčave ljubavi s izraženim lovačkim instinktom, samo kad nađe tu neku divlju životinju ni sam ne zna što bi s njom, najradije bi se igrao lovice po travnjacima i šumama.

Kada sam odlučila postati „dog mum“ (tako se danas moderno kaže nabaviti psa) strogo sam si zabranila da prošvikam i postanem jedna od onih koji više vole životinje nego ljude. I moj muž si je zadao strogo pravilo da pas neće spavati s nama u krevetu. Vjerojatno, kao i svako drugo kvalitetno pravilo, i ovo ima rupu pa ne obuhvaća naše jastuke.

Kada postaneš „dog mum“ shvatiš da ono prvo ne znači da si prošvikala nego progledala. Ljudi uglavnom ne zaslužuju da ih se voli, većina čak ne zaslužuje ni poštovanje. Životinje zaslužuju da i život za njih daš. One vole i vjeruju naivno i bezuvjetno, čovjek za to nije sposoban.

Plaža s početka priče omiljeno je Pacovo mjesto, toliko joj se veseli kad dođe da maše i ušima i repom. Maše cijelim svojim bićem od sreće. On je jako pametan pas i naučio je već puno riječi. Baš kao i dijete, zna točno tko su mama, tata, nona, Nano, Leon, Indy, Tito i Luigi. Zna što znači papati, šetati, piškiti, kakati, kupati (ok, tu sam pretjerala s tepanjem pa kažem „tupati“), nazad, dođi, pusti, donesi, kokoš, patka, loptica, zna i svoju najbolju prijateljicu Teslu po imenu. Sigurno sam nešto i zaboravila, Paco uistinu razumije puno riječi i komunicira s nama. Ono što ga nismo naučili je da čita znakove na putu pa je za njega crtež prekriženog psa u moru na njegovoj omiljenoj plaži samo još jedan stup za zapišavanje. Meni je malo neugodno jer volim poštivati zakone i pravila (koje postavlja netko drugi, svoje redovito kršim). Toga jutra, u pola šest, skoro sam se i ja popišala na znak. Ma šta popišala! Pokakala i ispovraćala! Taj bi znak trebalo zamijeniti onim na kojem će biti prekrižen čovjek. Cijele godine tu plažu posjećuju razni psi i ona je uvijek jednako lijepa, divlja i ČISTA. Kada dođe ljeto, mi, savjesni vlasnici pasa, vezujemo svoje ljubimce i uskraćujemo im ta omiljena mjesta jer su za njih zabranjena. Tada na plažu dolaze druge životinje – ljudi, i zaseru cijelu plažu. Prvo s bagerima pijeskom zasipavaju i nasipavaju ono malo života što u tom moru ima da bi njihove ženke mogle razvući ležaljke i ručnike, trackati se marmeladama  i ostaviti za sobom pokidane ležaljke, rasparane ručnike, praznu ambalažu od marmelada i pokoji uložak baš tamo, na plaži, jer su kante za smeće raspoređene na svakih dvadeset koraka, a te životinje imaju samo dvije noge pa se brzo umore i samo dvije ruke u koje ne stane svo smeće koje proizvedu u nekoliko sati na plaži. Onda te živine razvuku plastične stolove i stolice, šankove i frižidere kako bi njihovi mužjaci mogli krkati grickalice i vruće kobasice, zalijevati ih pivom i svu tu ambalažu i ostatke hrane ostaviti za sobom na plaži iz istog razloga kao i ženke, isto su građeni. Zatim se napuhavaju i velike plastične igračke kako bi i njihova mladunčad, sa svojom hrpom smeća, mogla ostaviti trag na plaži. Šetam plažom među svim tim smećem, Paco tu i tamo ponjuši, u nevjerici, neki komad otpada i pita me svojim toplim, pametnim okicama: „Zašto čovjek toliko mrzi prirodu, sebe, život, svijet?“ Vjerojatno zato što je čovjek najgluplja i najprimitivnija životinja na kugli zemaljskoj, drugog objašnjenja nema.

Prije nego što sam postala „dog mum“ bila sam „cat person“, to je moderan naziv za one koji više vole mačke nego pse. Kod mene se tu nije radilo o ljubavi, radilo se o tome da kao dijete nikada nisam smjela imati psa i nisam ništa znala o njima. Usađen mi je strah da je užasno teško imati psa i da ja nisam sposobna brinuti o psu. Kada sam nabavila svog prvog psa u odrasloj dobi ponašala sam se točno tako kako su me isprogramirali – nesposobno da brinem o psu. Srećom, bila sam dovoljno pametna da mu nađem najljepši mogući dom i najbolje moguće ljude. Nisam bila klasični primjerak čovjeka – idiot koji potpuno napušta životinju kada mu postane prezahtjevno brinuti o njoj.

Naša je kuća uvijek bila puna mačaka i vodenih kornjača, ali oni nisu bili članovi obitelji, oni su bili sretnici koji su mogli jesti naše ostatke i živjeti zeru bolje od lutalica. Mačke se nisu kastrirale ni sterilizirale, nisu se cijepile, kamoli čipirale, nisu se čistile od parazita, ponekad bi znale dobiti ogrlicu protiv buha, kada bi ih se toliko nakotilo da su i nas počele napadati. Veterinaru bi ih vodili samo ako im je život bio ugrožen. Te bi mačke uglavnom u nekom trenutku nestale, pustila bi se koja suza i onda bi se nabavila nova mačka. Isto tako bilo je i s kornjačama.

Stvari su se promijenile.

Indyja sam nabavila prije 15 godina kada sam po ne znam koji put u životu dotaknula dno i zadobila duševne rane od kojih se nikada neću oporaviti. Leglo je bilo veliko i mamina prijateljica je rekla: „Uzmi koju god želiš, samo nemoj onog sivog, zakržljalog, s njim nešto nije u redu, on neće preživjeti.“ Naravno da sam uzela njega. Moj ga je sin nazvao Indy, prema Indiana Jonesu. Odvela sam ga veterinaru i preda mnom se otvorio cijeli jedan novi svijet. Indy je dobio putovnicu, cjepiva, a ja upute kako brinuti o bolesnom mačiću i kasnije odraslom mačku. Njegovo je malo, sivo krzno upilo beskonačnu količinu mojih suza, taj mi je mačić bio sve na svijetu – moj najbolji prijatelj, terapeut, slamka za koju sam se držala. Kasnije je postao strah i trepet kuće, on je postavljao pravila i gospodario poput kakvog neustrašivog vojskovođe ili cara. Nikada se nije prestao maziti sa mnom, moje krilo bilo je njegovo najdraže mjesto. Nakon 15 godina čula sam riječi koje nisam nikada htjela čuti: „Da je to moj mačak, ne bih dozvolio da tako pati.“ Teško je ne biti sebičan u tome trenutku. Olakšati jednome patnju da bi je sebi natovario. No moj Indy nije zaslužio da bespomoćan gleda kako mu mačak kojeg je cijeli život mrzio krade pred nosom njegovu hranu, da mu Paco, koji je u širokom luku obilazio mjesto na kojemu Indy odmara i cvili što ne može ući u kuću jer je Indy na vrhu stepenica, bespomoćnom zabija njušku u guzicu. Kada sve te neke teške odluke doneseš i pomiriš se sa patnjom koju znaš da ćeš nositi zbog gubitka, kažu ti da ne možeš dobiti tijelo, da ne možeš sahraniti svog člana obitelji nego će on završiti na nekoj hrpi s drugim životinjama. Da je otišao i umro negdje u patnji i sam, ne bi pitali za tijelo, ali ovako… jebiga.

S druge pak strane, ako ti ljudski član obitelji pati ne smiješ mu olakšati patnju, on mora to odraditi do zadnjeg bolnog hropca i, ma kakva ga agonija snašla, nitko ti neće reći: „Da je to moj član obitelji, ne bih dozvolio da tako pati.“, štoviše, ako se nalazi u bolnici, ne možeš ni biti uz njega dok umire, mora umrijeti u agoniji, boli i – SAM.

Nismo li mi najgluplja stvorenja u svemiru?

Tko je nama dao da vladamo svime i uništavamo sve i zašto?

Ja se više ne pitam kako smo nastali ni koja nam je svrha postojanja, pitam se tko je još moćniji i još gluplji od nas da je tako postavio stvari na ovoj planeti?

Foto: Edna Strenja Jurcan

(PS / A.B.I.)