ŽIVI JER TEK NA KRAJU SE BROJE MRTVI
Piše: Sonja Sabol
Živi svaki dan kao da je posljednji. Prođe dan, mjeseci, prođe život u sekundi vremena. Čovjek se ne pita koliko ima još vremena a na to isto pitanje mu ionako nitko ne može odgovoriti. Vrijeme potraćeno na zlobu i ljudsku hipokriziju je stanje beživotnog stanja. Čovjek samo jednom voli najviše, jer se u ovom životu samo jednom rađa i umire.
Na kraju života leš se spaljuje i stavlja u sanduk, na kraju se broje mrtvi. Ipak, kroz život čovjek nebrojeno puta pada, gubi i ulazi u tamnicu svojeg ludila, kaosa i grijeha. Neki ljudi žive život kao posljednji dah koji dobiju na usta, dok velika većina ljudi olako se pridružuje timu koji samo korača ali je odavno mrtav.
Smijeh je za odlučne ljude, jake i nepokolebive, strah je za one koji ne vjeruju a ljubav je za sve koji su ovdje i sada. Ljubav je jedini put ka bezgrešnom, put koji nas oblikuje i razara i na kraju oduzme dio ali dadne drugi nesavršen oblik poimanja i shvaćanja ljudske domene i bitka. U boli, patnji spokoj pronađe mir a u smrti čovjek tiho obnavlja zavjet šutnje kako bi prenio osmijeh u sljedeći život.
Na kraju dana, na kraju života sudbina je samo jedna. Kako smo živjeli tako smo voljeli, dani poljupci su otišli u kutiju sjećanja, ljubav je krojila naš život onako kako smo bili smjeli i uporni. Zbog toga je važno živjeti svaki dan kao posljednji.
Bez pravila i propisa, stezanja i zabluda, straha i strepnje tko će što reći jer ljudi nisu oni koji odlučuju što je dobro a što loše već samo Bog. U životu je samo važno živjeti sve ostalo je iluzija i laž. Kada bi nekim ljudima rekli da su zapravo mrtvi oni bi vas samo pogledali kao da niste normalni… Međutim istina jest da je većina mrtva a bez da to uopće zna.
Na kraju se broje mrtvi, kraj je onda kada duša utisne svoj život u koracima veličanstvenog življenja života. Jedna svijeća se ugasi a drugu prilikom rođenja upalimo. Kada se svijeća sama od sebe ugasi a da nije izgorjela do kraja, to znači da je neka osoba upravo umrla.
Početak kraja, novi život i novo rođenje. Samo pravi i istinski ljudi usude se živjeti život onako kako je prirodno a to je da žive potpuno i bez zadrške. Ne lomeći krila drugima oko sebe. Zato živite svaki dan kao posljednji jer drugačije ne ide, nije prirodno i nije Bogu drago.
Usmeno ili pismeno , zapravo je svejedno kada čovjek nemarno gleda svoj život, preispitujući tuđi i govoreći što treba činiti. Živi bez zadrške, živi onako kako se ispijaju čaše pune Chivasa, ljuto i gorko, slatko i jako. Samo živi i ne oklijevaj.
Radost i smrt dolaze jednako, nenadano i iznenada, dvije sestre ali drugačijih emocija. Radost obavije lice osmijehom dok smrt tugom… Zbog toga ljudi piju da zaborave pa čak i u veselju, jer tuga je prokleta kao smrt. Tu je dok si živ, tu je dok živiš i želiš se radovati a ne možeš …
Piju oni koji imaju probleme, piju oni koji se raduju dok treći nešto skrivaju. Svatko naruči čašu svojeg eliksira jer tek na kraju se broje mrtvi. Zbog toga živi čovječe i raduj se svakom trenu kao da je prvi i posljednji. Nebo ionako voli hrabre i odvažne. U tuzi i veselju, pij kao ratnik i kralj jer znaj čovječe… Dok život traje ti si ratnik i kralj.