PICASSO I RAZBIJENA SLIKA
Piše: Sonja Sabol
Kaže se da slika govori tisuću riječi, jaz na licima neostvarenih ljudi govori barem upola. Puno ljudi se nije ostvarilo jer su prije vremena odustali od svojih snova, želja i naposljetku sebe. Porazno je da mladi ljudi nemaju vjeru u sebe a tim više kako nisu u stanju dati podršku nekom drugom jer su zavidni ljudima koji su uspješni.
Svatko od nas ima svoj krug bliskih prijatelja, poznanika itd. Neovisno koliko ste si nekim dobar prijatelj može se pojaviti ljubomora, mrzovolja pa čak i sebičnost kod druge strane jer osoba nije dosegla svoj maksimalan potencijal. Nismo svi isti i nemamo svi iste ciljeve, premda se svatko od nas bori na svoj način, vjeruje u sebe pa iako svojom vjerom stajao sam na tom putu.
Picasso je svoj rad ”Gospođice iz Avignona” prikazao na način svijeta koji je u razbijenu zrcalu. S prikazom pet ženskih aktova i mrtvom prirodom, Picasso je pokrenuo prostornu revoluciju u slikarstvu. Svaki umjetnik nam svojim radom pokušava dati na znanje nešto dublje. Uostalom, kada su ljudi uopće bili svjesni vlastite samospoznaje? Svijet nije crn ni bijel ali ga većina tako prikazuje, upravo zbog toga što nisu u stanju izraziti sebe.
Ono što je kod ljudi neshvatljivo jest to da su zavidni drugima. Svatko od nas može napraviti magiju, može postići mnogo no samo ako to zaista želi. Uspjeh je sreća za pojedinca ali i enormna snaga koju mora imati u sebi da bi postigao što želi. Slikarstvo je za nekoga boja na platnu, razbacano ulje i kistovi po podu, ali za nekoga je to apstraktni način življenja života.
Kada umjetnik oblikuje svoju sliku on je uživljen u emociju, on barata kistom bolje nego žena kuhačom. Tada stvara, razbija granice vidljivoga i nevidljivoga. Ljudi ne stvaraju, oni samo razbiju tuđe snove, ideale i živote. Takvi su puni jaza, ljubomore, kao hijene u zasjedi čekaju tuđi pad. Umjetnik je samo jedan baš kao i čovjek koji čvrsto vjeruje sam u sebe.
Mimoilazeći se s takvim ljudima um čovjeka opstaje, njegovo viđenje postaje jasnije te još dublje i snažnije osjeća potrebu za uspjehom. Zna što čini kako bi svijetu dao do znanja da nije sve razbijeno, da nije svaka emocija samo prljava tinta na papiru, kako bi pokazao da nije sve samo obična crta.
Uvijek pojedinac stvori djelo, uradi revoluciju i uspije usprkos svemu. Nikada masa jer masa je samo stado ovaca koje zatupljeno ide tamo gdje joj se kaže. Ta ista masa ne može protiv sebe, vlastitog nezadovoljstva i tako nastupa jaz. Takvi ljudi su opasni jer razbiju sve oko sebe, čineći štetu drugome i sami sebi. Masu možeš potkupiti ali pojedinca nikada. Umjetnik može razbiti svoju sliku ali ne i svoj san.
Usprkos takvim ljudima, čovjek se mora boriti za sebe, onako poput lava stihijski, hrabro i snažno. Pa iako su krhotine oko njega, čovjek vrijedan svojih snova može učiniti čuda baš kao što slikar naslika najveća umjetnička djela.
Bez obzira na tuđa mišljenja, zavist, zlobu i proturječje čovjek mora savladati sve boje ovoga svijeta. Svijet je više od crno bijelih šara, svijet je izmiješan svim bojama, emocijama i ljudskim osjećajima.
Nije bitno tko vas okružuje dok imate sebe. Na kraju dana ionako ste sami pred zrcalom, vaše izražene vene, umornu kožu, raspucanu kosu vidi jedino zrcalo… Ono je vaš najveći prijatelj i neprijatelj jer vidi kroz vas, vaš auru. Vaš je odraz puno puta razbijen, ali način na koji živite taj odraz postaje umjetničko djelo vaše duše.