ZAROBLJENI

Piše: Sonja Sabol

Metaforički i laički rečeno, zarobljeni smo u vremenu koje nam pripada. Imamo slobodu ali je zapravo nemamo. Sve što mislimo da je stvarno zapravo je zabluda, mala slika onoga što nam se prezentira jer prava istina je mnogo gora, sablasnija… 

Borimo se za naša prava koja nemamo, barem ne u mjeri kojoj bi trebali imati. Potiče se masovni progon svega onoga što vrijedi dok se nemoralan život prikazuje kao nešto normalno. Zarobljeni u vremenu. Zarobljeni smo u hektičnom i demoralizirajućem stanju koje nam je postalo navika.

Jedna od lošijih stvari koje se čovjeku mogu dogoditi jest da se navikne biti ovdje i sada, samo zato kako bi bio u koraku s vremenom koje mu je nametnuto. Laži, izmišljene globalne pandemije, ratovi, nemogućnost življenja i suživota s voljenima, degradiranje ljudskog roda i omalovažavanje koje je velik udarac za čovječanstvo. 

Ljudi se krenu boriti ali onda odustanu jer biti čovjek nije samo dar već i zadatak. Taj zadatak nas označava i definira u cijelosti. Zbog naše vitalne i prirodne domene u mogućnosti smo činiti čuda. Mnoge stvari koje se možda na prvu čine teškima zapravo nisu jer u suštini čovjek može podnijeti i ono najgore ako treba. 

Vrijeme je dio nas i u njemu pronalazimo sve izgubljene i neotkrivene dijelove sebe, no isto tako vrijeme nam ne smije postati samo opcija već odabir kvalitete života koja je vrijedna življenja. 

Kako bi to učinili potrebno je okružiti se ljudima koji iz nas izvlače najbolje a ne ono najgore. Potrebno je napraviti rez sa stvarima koje nas ograničavaju i sputavaju jer na kraju vrijeme nam uvijek pokaže gdje smo. 

Ako doista želimo uspjeti u tome, najbitnije je znati kako je vrijeme prolazna sekunda zbog kojeg kasnije možemo osjećati gorčinu ili prijazan osjećaj. Ljudi se zanose da žive ali ne žive. Misle da vrijeme prolazi ako pogledaju dobar film ili seriju, idu na zakazana mjesta, odrade sve što trebaju. Vrijeme prolazi onda kada nam je najljepše sa dragim osobama. 

Život nije zatvor ali za mnoge ljude jest. Ograničavaju sami sebe i postavljaju si barijere ne bi li postali netaknuti. Kada čovjek ispuši cigaretu, ostane samo pepeo u pepeljari, moglo bi se reći da je ispaljena cigareta ”proživjela” bolje nego neki ljudi.

Zarobljenici vremena u kojem živimo, kako nam se diktira. Zatvor? Iluzija zatvorenih zidina i ništa više. Patnja i muka, ali vanjski zatvor je nekada gori negoli ijedna mračna ćelija.

Pitanje koje si ljudi trebaju postaviti je vrlo jednostavno- ”živim li uopće?” Mnogo pitanja je pred nama ali jedno je sigurno, definira nas  vrijeme a označi sve ono što se u tom vremenskom periodu dogodi. Oko nas i u nama.

Zabluda i iluzija su dvije sestre koje se letimično izmjenjuju u ljudskim mislima. Premda se svatko može izgubiti, zaluditi, poletjeti… Bitno je ponovno pronaći sebe i živjeti život kao čovjek a ne zarobljenik.