NIJE NI BITNO

Piše: Sonja Sabol

Kažu da vrijeme zacjeljuje rane, istina. Kada određeno vrijeme prođe više nije ni bitno ono što nas je povrijedilo a niti tko nas je povrijedio. Vrijeme uvijek napravi svoje pa i onda kada pomislimo da Bog ne čuje naš vapaj u pomoć. Sve nekako krene, sve ide na mute i off, a mi krećemo u nove pobjede.

Djevojke plaču, kukaju kako su dale sve od sebe, muškarce pak proganja sve ono što su mogli učiniti a nisu uradili kada je trebalo. 

Bit će vremena, neće majstore jer sve prođe kao helner bakšiš. Nema vremena jer mi smo vrijeme tu i sada. Cure nemojte plakati nisu vas vrijedni, to da vrijedi već bi se oženilo, imalo sreću u rukama i asa u rukavu. 

S vremenom sve postane nebitno, prođu emocije prema nekome, opustoši se i ta posljednja kap suze u očima, opameti se čovjek i postane težak, težak za sebe i druge. Sve ide ka svom smjeru, to je život. Jedan dan, drugi dan i tako sve u krug. Nije više bitno što je lagao, nije bitno što je manipulirao, čak nije ni bitno što nije netko postao naš. Ravnodušnost najgora od bilo koje emocije. 

Kada mrziš još nekako i voliš, ali kada ti postane svejedno, eh to je gore i od samog vraga. Radije da je vrag brat onda kada više zaista ne osjećaš ništa… Jer na kraju balade nije više bitna ni jedna riječ, slovo, zarez ni točka… Bitno je da je prošlo. Svrha je učinila da moć u kojem smo postojali bude zaboravljen trenutak bačen u sjećanje, tamo iza zatvorenih vrata.

Vidjela sam mnogo ljudi kojima je puklo srce, bolno je gledati ih, a kamoli tiho slušati kada više ne uspijevaju povezati riječi zbog nekoga ili nečega. Pa ipak, najmoćnije ali jednako najstrašnije jest kada uvidjeh kako srce od jednog zareza napravi točku. Kako čovjek ode i više se nikada ne vrati.

Gotovo nemoguće, uvijek pomisle oni koji ukradu dio nas ali na kraju nije bitno, na kraju oni ostanu sami a vidi parodije i mi smo bili sami. Svatko na svom putu, netko krene plaćati ceh a netko ga je već od platio. 

Sanjam replay u krug … Ne, nije pjesma od Senidah već samo velika istina kako sve ide u krug a na kraju više nije ni bitno, jer jednom je nešto značilo, a sada ne znači ama baš ništa.

Ljudi čudna stvorenja ali toliko luda da naprosto i ono nemoguće za njih postane moguće. U boli i patnji, sreći i radosti, čovjek postane nesalomljiv ukoliko želi i ako život to od njega traži…